Večer je izgledala uobičajeno. Pred ulazom u Centar za kulturu Trešnjevka polako se okupljala zainteresirana publika. U naznačeno vrijeme okupljeni su se uputili prema ulazu u dvoranu u kojoj se trebalo odviti otvorenje i prva večer PSST! 17. Festivala nijemog filma, ali vrata dvorane bila su zatvorena.
Pred njima se nalazio stol prekriven umrljanom tkaninom, a na njemu i oko njega kotlić, svijeće, bočice sa sumnjivim preparatima te lubanje, kosti i ostali artefakti potrebni za vještičje čaranje. A bila je tu i vještica.
Foto Anja Mitrović
Marina Findrik, predstavnica Gornjogradskih coprnica za ovu je prigodu utjelovila „vješticu“ Katicu Jankovicu: „Naš je Zagreb prepoznatljiv kroz temu coprnica pa nam je čast što smo večeras pozvane kako bi, performansom, publiku uveli u priču o vješticama, o tome tko su one bile, zašto su bitne Zagrebu te zašto su tema ovogodišnjeg izdanja festivala“, objasnila je.
Foto Anja Mitrović: Marina Findrik kao Katica Jankovica
Čarolija je tako krenula i prije nego što je dvorana utonula u mrak, a kad se publika udobno smjestila u gledalištu festival je službeno otvorio ravnatelj Centra za kulturu Trešnjevka Veselko Leutar.
Foto Anja Mitrović: Veselko Leutar
„U ovom sedamnaestom izdanju festivala nijemog filma prikazat ćemo, kroz tri cjeline vrijedna klasična djela, hrvatsku filmsku baštinu i suvremene nijeme filmove, sve praćeno uživo izvedenom glazbom vrhunskih umjetnika.“, izjavio je ravnatelj.
Foto Anja Mitrović
„Ove su godine tema vještice, nadnaravno i uz to povezane priče pa smo za prikazivanje odabrali i četiri povijesna remek djela koja se bave tom tematikom“, dodao je prije nego što su se svijetla ugasila na početku projekcije Snjeguljice (Snow White), fantastičnog filma kojeg je davne 1916. godine režirao James Searle Dawley, a koji je i animatoru Waltu Disneyu služio kao izvor inspiracije.
Kada je mrak zamijenio svijetlo, baš kao u vrijeme prvih kino dvorana, tišinu je zamijenio zvuk klavira. U tami, s tek skromno osvijetljenim tipkama i pogledom na platno Vitomir Ivanjek – Vito pratio je zbivanja uživo stvarajući zvučnu pratnju radnji.
Foto Anja Mitrović
„Bilo mi je zadovoljstvo, čast, a bome i izazov otpratiti jedan takav film. Meni je to uvijek jedan poseban doživljaj jer tu je improvizacija na prvom mjestu i ja se trudim kadrove točno ispratiti raznim melodijama i efektima. Malo je to zahtjevnije kod ovih modernih nijemih filmova s njihovim suvremenim sadržajem, estetikom i radnjom jer ih je teže pratiti na klasičnom instrumentu, ali i klavirom se može slijediti autorovu filmsku naraciju“, prenio je Vito svoje doživljaje s pozornice.
„Ove filmove koji se natječu uvijek unaprijed pogledam kako bi svi autori, s moje strane, dobili isti tretman i bili ravnopravno prikazani dok kod ovih klasika, ako mi nisu otprije poznati, ponekad sam sebi postavim izazov unutar izazova pa ih sviram i 'na iznenađenje'.
Foto Anja Mitrović
Meni je to zabavno i izazovno, a najbolji dio dođe na kraju izvedbe kad vidim da je publika zadovoljna.
Sve je trenutna inspiracija pa kad bih svirao isti film dva puta za redom vjerojatno bi neki dijelovi bili slični, ali svaka bi izvedba bila drugačija i posebna čak i kad bi me inspiracija navela na istu glavnu temu. Kad ne postoji partitura i ništa nije unaprijed zadano svaka je projekcija poseban filmsko glazbeni doživljaj“, dodao je.
Foto Anja Mitrović: Vitomir Ivanjek – Vito
I zaista, unatoč uvjerenju mnogih kako je nijemi film samo dio povijesti, u natjecateljskom dijelu, prikazani su filmovi snimljeni ove i prethodnih nekoliko godina.
Prve je večeri prikazano deset kratkih filmova koji su stilski varirali od igranih filmova preko klasične i suvremene animacije pa sve do eksperimenta u kojem su riječi ispisivane jedne preko drugih ispunjavajući bijelu pozadinu do nečitljivosti kako bi se „vidjela“ buka.7
Foto Anja Mitrović: Prizori iz prikazanih natjecateljskih filmova
To obilje pristupa i stilova natjeralo je mnoge u publici na temeljito promišljanje o tome koji će film kako ocijeniti. Neki su dugo nakon projekcije ispunjavali ocjenjivačke listiće koje su dobili na ulasku, a neki su ih već ispunjene pri izlasku ubacivali u kutiju čiji će sadržaj odlučiti o tome koji film zaslužuje biti istaknut nagradom.
Foto Anja Mitrović
Karlo i Hela za festival su saznali na društvenim mrežama, a kako su ljubitelji animacije i kratkih formi došli su ih doživjeti na jedan novi način. „Prvi nas se film posebno dojmio, ali najviše nam se svidio onaj animirani s herojem opsjednutim čistoćom“, izjavili su na kraju prve večeri 17. PSST! Festivala nijemog filma.
Foto Anja Mitrović
Druga je započela Vampirom (Vampyr), filmom koje je Carl TH. Dryer režirao 1932. godine, a glasom i instrumentima glazbenu su mu potporu pružali Lela i Joe Kaplowitz.
Foto Anja Mitrović
„Ozvučiti nijemi film uvijek je zanimljivo i inspirativno, iako je meni osobno ovaj Vampir bio zahtjevan. Ne zato što je dug nego zato što mračan, dramatičan i težak“, rekla je Lela.
„Pogledali smo ga kod kuće i ja sam skoro odustao prije kraja zbog te tmurne, krvave atmosfere koju ne očekuješ od gotovo sto godina starog filma“, dodao je Joe.
Foto Anja Mitrović: Lela i Joe Kaplowitz
I neki su u publici dijelili taj dojam kada je uslijedilo nešto potpuno drugačije. Dr. Sci. Tomislav Pletenac izveo je svoj Teorijsko glazbeni performans na temu Vampirski mit u književnosti i na filmu.
Formalno, a opet ležerno profesor je iz uloge predavača koji po pozornici hoda s mikrofonom u rukama uskakao u ulogu zabavljača koji za klavirom izvodi i pjeva kompozicije za koje se ispostavilo da su zapravo kajkavski prepjevi uspješnica Nicka Cavea. Prelazak s predavanja na sviranje često je bio popraćen ironičnom pričicom koja bi povezala teoriju s naslovom pjesme ili refrenom.
Foto Anja Mitrović: Tomislav Pletenac
Kombinacija poznatih melodija i neuobičajenog teksta izložila je doktora Pletenca nekim konkretnim prijedlozima iz publike. Spominjalo se snimanje albuma i suradnje s poznatim sastavom , ali nije poznato je li se, u kojoj mjeri i na što profesor odlučio jer je u jeku argumentacije najavljeno kako će nakon pauze uslijediti projekcija drugog dijela natjecateljskih filmova.
Ovaj put prikazano ih je osam. I opet je nanizanim kratkim filmovima u mješavini pristupa i stilova zajedničko bilo samo to što su nijemi i što im je zvučna komponenta nastajala uživo.
Foto Anja Mitrović: Prizori iz prikazanih natjecateljskih filmova
„Trudili smo se nikome ne uskratiti dobru glazbenu podlogu. Čak i kad sam ja malo zapela Joe je uskočio i sve nadoknadio“, iskrena je bila Lela.
„Dio je glazbe rezultat prethodnog dogovora, ali većina je rezultat trenutka i inspiracije. Sigurno to ne bi mogli ponoviti na isti način kad bi ponovo svirali iste filmove.“, zaključili su glazbenici ističući kako su imali favorite, ali se to u izvedbi nije osjetilo.
Foto Anja Mitrović
Dok su oni slagali opremu i dojmove publika je svoje zapisivala na ocjenjivačke listiće, a kutija ih je čekala na izlazu strpljivo prikupljajući mišljenja i bodove za konačnu ocjenu.
Foto Anja Mitrović
Nikolina i Jerko, koji su za festival saznali putem radija, uživali su u projekcijama, a iskustvo gledanja nijemih filmova uz glazbenu pratnju uživo opisali su kao poseban doživljaj.
„Meni su se više svidjeli ovi filmovi koji su na neki način oponašali stare nijeme filmove. Vjerojatno zato što su mi bliži i poznatiji od ovih suvremenih“, izjavila je Nikolina na izlasku.
Foto Anja Mitrović
„Osjećaj je drugačiji nego inače. Sviđa mi se taj kratki format jer doživiš jedan film pa krene nešto novo, a i živa glazbena pratnja sve čini zanimljivijim. I meni su draže ove stilizacije starih nijemih filmova iako mi se svidio i onaj koji se bazirao na znanstvenofantastičnim elementima i virtualnoj stvarnosti.“ , zaključio je Jerko na kraju drugog dana festivala s kojim je završio je i natjecateljski dio programa.
Foto Anja Mitrović: Prizori iz prikazanih natjecateljskih filmova
Treći i posljednji festivalski dan započeo je projekcijom filma Vještice (Häksan, redatelj Benjamin Christiansen) snimljenog 1922. godine, a ovaj put glazbenu mu je potporu pružalo čak tri vrsna glazbenika: Šimun Matašić, Ivan Kapec i Hrvoje Galler.
„Glazbeno pratiti filmove uvijek je izazov jer mi improviziramo dok ih gledamo. Tako se i neke stvari koje bi na klasičnom jazz koncertu možda zvučale naivno ili čak blesavo pokažu kao idealne za neku scenu iz filma ili crtića. Kad glazbeno pratimo filmove najvažnije nam je da film i glazba budu doživljeni kao cjelina.“, izjavili su glazbenici.
Foto Koraljka Karabotić Milovac
„Nismo vježbali posebno za ovu izvedbu, ali često nastupamo u ovoj postavi pa smo izgradili međusobno povjerenje koje nam pomaže da, na neki način, jedan drugom slijedimo tijek misli pa se nadovezujemo, nadograđujemo i nadopunjujemo.
Zato bi mogli reći kako su nam večeras možda draže ove duže forme jer taman dok mi razvijemo neku priču i dobijemo željenu atmosferu kratki film završi i krene novi.“, pojasnili su.
Foto Koraljka Karabotić Milovac: Šimun Matašić, Ivan Kapec i Hrvoje Galler
Kako je s drugim danom završio i natjecateljski dio programa za treći i posljednji dan festivala ostavljene su projekcije arhivskih filmova koje su strani snimatelji, u začetku filmske industrije, snimali u Hrvatskoj.
Manevri austrougarske mornarice (1898.), seoske scene iz Hrvatske (1926.), proslava svetog Vlaha (1930.) te snimci Pule, Rijeke, Splita i Solina s početka prošlog stoljeća smjenjivali su se na platnu oživljavajući prizore za koje mnogi nisu znali da su zabilježeni na filmskoj traci.
Foto Koraljka Karabotić Milovac: Prizori iz prikazanih arhivskih filmova
Za njihovo otkrivanje po prašnjavim zakutcima europskih i regionalnih filmskih arhiva zaslužni su istraživači hrvatske filmske baštine: snimatelj Enes Midžić i filmski arhivist Vjeran Pavlinić. Oni su bili i gosti tribine koju je nakon prikazivanja kratkih arhivskih filmova vodio Juraj Kukoč.
„Na tribini je gostovao dvojac koji je zaslužan za to što je većina ovih filmova uopće prikazana danas. Govorili smo o tome kako su te filmove pronašli, a cilj je bio ukazati i na to koliko se hrvatska kinoteka trudi po arhivima diljem svijeta pronaći najranije snimke naše zemlje.
Foto Koraljka Karabotić Milovac
Enes je ispričao kako je pronašao najstariji filmski zapis sniman u hrvatskoj 1898. godine, a Vjeran je govorio o tome kako je u najvećem europskom filmskom arhivu, onom nizozemskom, pronašao kutije s prvim nama znanim filmskim zapisima Rijeke i okolice Zagreba pa i prve ručno bojane snimke Splita. Sve su ih snimili neki od prvih snimateljskih timova uglavnom za potrebe ondašnjih filmskih žurnala“, rekao je voditelj nakon tribine.
Foto Koraljka Karabotić Milovac: Juraj Kukoč
A onda je uslijedilo proglašenje pobjednika. Žiri u kojem su bile kustosice i filmske kritičarke Dina Pokrajac i Ejla Kovačević odlučile su nagradu Veliki Brcko dodijeliti devetminutnom animiranom filmu Biti ili ne biti ptica (To Bird or Not to Bird, redatelj Martín Romero, 2023., Španjolska) dok su ocjene publike najboljim proglasile sedamnaestominutni igrani film Veliko (Big, redateljice Olge Dymskaye, 2023., Rusija,).
Foto Koraljka Karabotić Milovac: Dina Pokrajac i Ejla Kovačević
Foto Koraljka Karabotić Milovac: Biti ili ne biti ptica, nagrada Veliki Brcko
Foto Koraljka Karabotić Milovac: Veliko, nagrada publike
Nakon proglašenja pobjednika još su jednom prikazani pobjednički filmovi, a 17. PSST! Festival nijemog filma zatvorio je film redatelja Carla TH. Dreyera (1928.) Stradanje Ivane Orleanske (La passion de Jeanne d’Arc) čijih je 82 minute glazbenicima omogućilo stvaranje željene atmosfere te ispreplitanje filma i glazbene pratnje u cjelinu.
Foto Koraljka Karabotić Milovac: Prizor iz filma Stradanje Ivane Orleanske