Nije da se to događa baš često, ali ponekad je upravo zabavno vidjeti kako se nadležne službe samo šarmantno znaju zeznuti u gramatici i pravopisu, kad ulicama i trgovima prišrafljuju table s njihovim vječnim ili, pak, netom nadjenutim imenima.

Okej, znade to gdjekad poprimiti i razmjere što bi ih diletanti suvremenog medijskog govora rado anglizirali kao „epske“, pa da neupućeni više ne znaju ni kojeg je kum/kuma ulice/trga bio/bila spola ili roda, ali time neka se bave druge četvrti.

Na Trešnjevci je slučaj, koliko sjećanje služi, bio drukčije eklatantan, to više što se radilo o jednoj od glavnih kvartovskih kucavica, koja nedaleko Jadranskog mosta izvire iz Savske, ne bi li u Prečkom skončala takoreći u ničemu, dakle o Horvaćanskoj cesti (o razlikovanju ulice i ceste drugom zgodom).

Dogodilo se, naime, negdje devedesetih – ili možda čak i poslije, ne hvatajmo se sad za točnu godinu – da neki dežurni zajedljivac na nekoliko tabli zamijeti blasfemiju „Horvačanska“, pa o tome još i obavijesti televizijsku redakciju zaduženu za osmišljavanje jutarnje dokolice, koja od svega toga, istina, ne napravi slučaj, ali ipak zgodan prilog.

I ne prođe od toga ni dan, a da iz tramvaja već mogasmo vidjeti marne ulične radnike kako plavim izolirbandom saniraju posljedicu neoprostivog gradskog zanemarivanja tzv. jotacije.

E, sad, jotacija nekome može zvučati mistično medicinski (usp. punktacija), a u svom zastarjelom obliku – jotovanje – i kao neka neslana vojnička pošalica (usp. ćebovanje), ali da smo još u pučkoškolskim klupama učili kako kombinacija t + j u nas zapravo daje ć, to se valjda ipak ne može osporiti.

A to što si mi Hrvati u nekom trenutku (daj Bože da su nepismene table bile zaostatak otprije) krivo jotirasmo vlastiti etnik, time neka se zaista bave pravopisni medicinari.

Da Horvaćanska ime duguje naselju Horvati, o tome se zaista ne bi trebalo dvojiti. Kao ni o činjenici da ti Horvati, kao selo kojem historiografija prvi spomen smješta u početke 17. stoljeća, imaju dosta veze s Hrvatima, tada mahom doseljenicima, što im vlasti slobodnog kraljevskog grada Zagreba dodijeliše zemljište uz Savu, pa neka, eto, kao gradski kmetovi-slobodnjaci obrađuju i napučuju zemlju.

Godine 1615., čitamo, Horvati (da, ovi trešnjevački, jer ima u Zagrebu još naselja istog imena, recimo u Brezovici) broje 26 obitelji, a 1850. se kao zasebna cjelina zajedno s Gradecom, Kaptolom, Novom Vesi i Laškom vulicom stapaju u jedinstvenu zagrebačku općinu.

Uz taj ne baš izdašan podatak, iz recentne literature možemo saznati i da se ojkonim Horvati temelji na mađarskoj inačici imenice Hrvat (Horvát), te da je ta pitoreskna seoska općina 1878. s ostatkom grada spojena Selskom cestom, koje je, eto, tako i dobila ime.

Zanimljivija bi, međutim, mogla biti cveba da su u tadašnjoj gradskoj upravi otmjena gospoda vijećnici svoje ruralne kolege s obale Save običavala omalovažavati kao seljake što u vijećnicu unose „seljački lajbek i smrdljivi luk“.

Onako ovlaš, ofrlje i na prvi pogled iz toga bi netko mogao zaključiti da je i sam naziv Horvati gdjekad korišten kao pogrdnica, recimo, u duhu mađarske uzrečice „Horvát nem ember“ (Hrvat nije čovjek), rado citirane u hrvatskoj literaturi kad je riječ o odnosima među narodima jedne od pokojnih monarhija, ali i općenito o stilističkim uzusima njezina građanstva.

Mašti na volju, ostaje upitnim zašto bi se takvom retorikom služili spomenuti vijećnici, koji su, ako ništa drugo, također bili Hrvati, osim, dakako, ako u ovo tumačenje ne upletemo sartrovsku doskočicu „Horvati, to su drugi“, odnosno, da će Savom što uzvodno što nizvodno proteći još dosta vremena dok druge ne počnemo zaista doživljavati kao ljudska bića, pri čemu su „lajbek & luk“ (lajbek-look?) još mila majka. To više što su se stanovnici Horvata u starim ispravama ionako nazivali „liberi homines“, dakle, ljudi.

Posljednje, dakako, prije nego što se u Saboru zahvaljujući zalaganju Ivana pl. Kukuljevića 1843. počelo prestajati rabiti latinštinu (moguće bi je valjalo ponovno uvesti, pa da vidimo raspojasana vrijeđanja i prepucavanja s ablativima, gerundivima i tko zna čime još).

Uostalom, ako je suditi po austrougarskim leksikonima naseljenih mjesta (a bilo ih je), u Ugarskoj je ionako bilo više ojkonima s predmetkom Horvát nego Horvata u Hrvatskoj. K tome, iz jednog njemačko-ugarskog rječnika, objavljenog nekako u isto vrijeme, možemo saznati i da se imenica Horvát u jeziku Mađara mogla između ostalog odnositi i na „nekoga tko posluje ili trguje s Hrvatima“, a ako taj nije čovjek, tko onda jest?

U čemu je, dakle, tajna prvotnog zazora Hrvata prema Horvatima, čije selo zapravo možemo doživljavati i kao jezgru cijele kasnije južne Trešnjevke, i je li uopće postojao?

Uzmemo li da nije, zagrebački germanizam „lajbek“ u značenju „priglup, nesnalažljiv, nesposoban, naprosto lajbek“ gubi pod nogama dosta etnografskog tla, ali nažalost ne dobiva bitno ni na etimološkom, na kojem, eto, stidljivo niče i mogućnost da su u pradavno indoeuropsko doba imenice „lajbek“ i „hljeb“ mogle imati isti korijen, što bi uz mnogo nategnute mašte moglo značiti i da su prigradska sela svoju slobodnu kraljevsku nadgradnju hranila ne samo smrdljivim lukom nego i mirisnim kruhom.

Neka je ovo i puka fikcija, tko o njoj loše misli (qui mal y pense) ne samo da ima biti postiđen (honi soit), već fakat nem ember. Ovo galicističko pametovanje, dakako, valja čitati samo u kontekstu nekrologa što ga je Tin Ujević svojedobno sročio za A. G. Matoša, locirajući kod njega „dvije značajne crte… francusku i hrvatsku, modernu i domaću“.

A naslov citirana uratka, složili bi se unisono teoretičari domaćih i globalnih zavjera, ne može biti slučajan: „Em smo Horvati“. A kako je (ne samo u nas) Horvat ipak i često prezime, na ovome mjestu ne bismo smjeli zaobići ni rodom mađarskog, a jezikom njemačkog pisca Ödona von Horvátha (rođenog 1901. u Sušaku, a umlaćenog otpalom granom 1938. tijekom jedne pariške oluje) i njegovu besmrtnu rečenicu: „Ništa ne može dati osjećaj beskraja koliko glupost.“

I prije nego što zaneseni počnemo cendrati kako Pariz nema kaj mi imamo (recimo, grane koje ne usmrćuju), napomenimo da ovo nikako nije pokušaj rekonstrukcije povijesti Horvata, već samo upozorenje da Horvaćansku cestu ipak ne bismo trebali pisati sa č, a internet bome ne oskudijeva dokazima da se mnogi tog naputka ni dalje ne drže.

Facit: Ak smo Horvati, kaj će nam, kurac, pravopis? Njime neka se bave i gnjave nas pravopiždžije, a znamo mi dobro odakle nam ta riječ. Em smo… ne?