Imali smo Amadeusa u novoj dvorani
U životu nisam toliko dugo, snažno i ponesena poštovanjem pljeskala koliko tog dana, u toj dvorani, uz njegovu obitelj, prijatelje, navijače, vječne štovatelje Dražena Petrovića
08.06.2017.
ARHIVSKI ČLANAK
FOTO Pinterest

Dvorana je u kvartu osvanula istoga mjeseca kada je Dražen postao uspomenom – u lipnju. Tada, u lipnju 1987. godine, kada su vrata Cibonine dvorane otvorena, bilo je jednako sunčano i ugodno toplo kao i u lipnju 1993. godine kada smo čuli da nam Dražen neće doći kući.

Dvorana je bila ispunjena do posljednjega mjesta kada nam je stigao u lijesu, položen na parket dvorane kojom je letio virtuoznim pokretima zakucavajući koševe.

U životu nisam toliko dugo, snažno i ponesena poštovanjem pljeskala toliko koliko sam pljeskala toga dana u toj dvorani uz njegovu obitelj, prijatelje, navijače, vječne štovatelje. Svi smo stajali minutama, pljeskali nezaustavljivo. I plakali, jako i mnogo plakali.

Grlili smo jedni druge u znak utjehe koje nema ni danas. Toga lipnja te 1993. godine njegovim imenom nazvana je dvorana u kojoj smo svjedočili uživo Draženovim asistencijama, brzim kontrama i zakucavanjima dok smo zaneseno navijali jedva sjedeći tijekom utakmica protiv “Jugoplastike” ili “Zadra”.

FOTO Tony Hnojčik: Spomenik Draženu Petroviću

Kada je bila tekma, u dvoranu bi se slijevale rijeke ljudi, cijelih obitelji. Imali smo Amadeusa u novoj dvorani i redovito bismo ga gledali iz prvih redova, Virtuoz. Stajali bismo na nogama dok je trajala utakmica, a pogled s lopte bi se spuštao samo tijekom time-outa.

Pljeskom je bio nagrađen svaki koš, navijanje je bilo glasno i srčano, a sucima se zviždalo bez milosti.

Nakon tekme u “Saloonu” se moglo naletjeti na dečke, ali redovito je nedostajalo hrabrosti da im pristupiš ili barem platiš rundu u znak čestitke pa si još pun dojmova s tekme hvatao zadnji tramvaj za Remizu.

Sve ono najbolje u košarci odigralo se upravo u najznamenitijoj sportskoj dvorani, onoj na današnjemu Trgu Dražena Petrovića. Izgled dvorane se mijenja kako vrijeme prolazi, ali zvukovi iskonskog navijanja i radosti s tribina za mene odjekuju kvartom jednakom snagom.

Iva Anzulović
Rođena u Rijeci 1975.godine, u Zagrebu završava školovanje i sa 22 godine postaje novinarkom i urednicom sportske redakcije Radija „Gradska mreža“ u Splitu. Nakon skorog zasićenja sportskim temama okreće se ženskim temama i piše za „Smart“ u izdanju Martimexa. Filmskim temama kao i televizijom bavi se pišući za magazin „Moja TV“ koja izdaje i njene satirične kolumne „Mama van formata“. Svoju potrebu humorističnog izražavanja zadovoljava emisijom „Speed“ na internet Radiju 808 u Zagrebu za koju potpisuje i produkciju. Zbog sve lošijih okolnosti u zemlji, odlazi iz etera te se od 2012. godine bavi istraživanjem gospodarskog kriminala kao slobodna novinarka pišući za razne portale.