Kad kažemo strava, ona je počesto tiha, kažemo li užas, nerijetko je nijem. Bar u iskazu koji bi se još znao služiti vlastitim stilskim sredstvima, te ih koristiti ovkraj fluidne granice kiča, inače je bome lako.

Na što ovdje zapravo mislim? Mahom na to da čovjek ne mora biti Zagorka, pa da mu „iz blijedih lica zuri tiha strava“, ni Matoš da ga spopadne „nijem užas“, da navedem samo dva književna primjera.

A što je onda sa stravom i užasom? Ta sintagma, koliko se dade rekonstruirati, potječe još iz ranog 19. stoljeća, od britanske spisateljice Ann Radcliffe, koja je, pišući o jezi tzv. gotičkog romana, lučila dušu sveđ oplemenjujući terror, odnosno stravu, od istu sveđ razarajućeg horrora, odnosno užasa.

Teroristi današnjice s ovime se moguće ne bi složili, ali njihova razorna rabota, ma što sami mislili o tome, krajnje rijetko može sloviti kao umjetnost. Može, međutim, kao plodno tlo za teoriju, prisjetimo li se, recimo, jedne lijepe rečenice s početka članka „Umjetnost terora“ britanskog teoretičara kulture Terryja Eagletona: „'Izam' na kraju riječi 'terorizam' sugerira da se od strašenja ljudi može napraviti filozofija.“

Ako bi nas, pak, ta na tragu bodrijarovskog romantiziranja terorizma kao čistog događaja dovela do zaključka da i nema pravog događaja koji se ne bi mogao nazvati terorom, ne bismo pritom trebali smetnuti s uma da je književnost mnogo prije terorizma današnjice romantizaciju terora dovela do vrhunca kreacijom jednog lika koji u svojim mitološkim korijenima možda i nije sasvim literaran, ali kao takav tek podliježe teroru teoretiziranja, a zove se vampir.

Ovdje se ujedno ispričavam svim žrtvama terorizma koje bi se, ako su ga preživjele, njegovom tobožnjom romantikom sasvim opravdano našle uvrijeđene, ali i one će se na kraju složiti s početnom konstatacijom da je strava tiha, a užas nijem, kao što je, recimo, nijema i Freudova oralna majka, koja nas hrani i ubija i njezina je nijema riječ zadnja. Trebam li se ujedno ispričati žrtvama vampirizma? E, to je već drugo pitanje, kao što je drugo pitanje i udovoljava li vampir zapravo filozofskim zahtjevima događaja.

A sad nešto veselije. Ima li na tragu svega ovog neki medij koji bi nam tišinu i nijemost strave i užasa moga dočarati glasnije od filma koji je, što također nije bez vraga, na engleskom tih (silent), a na drugim jezicima, pa i na hrvatskom, nijem? I je li baš puka slučajnost da na platnu nijemog filma nailazimo na vampire gotovo u većem broju negoli prije njega u književnosti?

Odnosno, sasvim kvalitativno, možemo li tek pukom autorsko-pravnom nesuglasicom objasniti činjenicu da se Drakula Brama Stokera u nijemoj ekranizaciji F. W. Murnaua pretvorio u Nosferatua, koji bi se prema grčkom nosphoros, mogao prevesti kao nositelj pošasti, što se već savršeno uklapa u terorističke obrasce današnjice?

Ako festival nijemog filma, što nam ga je nedavno upriličio trešnjevački Centar za kulturu sam možda i nikog nije naveo na takvo razmišljanje, „teorijsko-glazbeni“ performans što ga je u sklopu istog upriličio Tomislav Pletenac (prof. dr. sci., izvorno etnolog, danas profesor na Akademiji likovnih umjetnosti) svakako jest.

Iako ne mogu reći da sam samim performansom bio osobito iznenađen, jer sam s Tomislavom supotpisao nekoliko knjiga, od kojih dvije tematiziraju upravo fenomen vampira, publici, kojoj je to možda bio prvi susret s takvim pristupom temi, nikako ne mogu odreći fasciniranost, to više što zaista nismo navikli na „teorijska“ predavanja čija se struktura ne razvodnjava umetnutim songovima, kao što bi netko olako pomislio, već se njihovom poetikom upravo učvršćuje i usmjerava prema vrlo jasnoj poruci.

Odnosno, da ovo malo skratim, tko je od nas uopće navikao na predavanja sa songovima? Okej, okej, možda ih muzikolozi i drže, ali to je ipak nešto drugo. Jer kad bismo, recimo, nekom muzikologu – preciznije, teoretičaru popularne glazbe – povjerili zadaću da osmisli i održi predavanje o vampirima i vampirizmu, taj bi nam iznio gomilu zasigurno zanimljivih diskografskih podataka, pričao o Annie Lennox ili, pak, saundtrecima filmova kao što bješe „Od sumraka do zore“, ali se merituma moguće ne bi ni dotaknuo. Mislim, dakako, na onaj meritum koji bi se, da malo parafraziram Ludwiga Wittgensteina, mogao stisnuti u pitanje: Je li vampir događaj u životu?

Pa, je li vampir događaj u životu? Za Tomislava Pletenca svakako jest, ali ne u nekom ezoteričnom ili popularno-psihološkom smislu, već na onim životnim marginama koje nam se gotovo pa već svakodnevno poput pokojna WTC-a prijete urušiti u samo središte egzistencije i ondje poput zaraze širiti nelagodu i strah.

S druge stane, međutim, vampir nas terorizira i kao nepatvorena melankolija, što je Julia Kristeva tako lijepo naziva „tamnim obrubom strasti“, odnosno, onako ovlaš lakanovski, kao stranac, ugroza i željeni predmet užitka, jednom riječju, drugi.

A drugi je, znamo, tu da mu gledamo u lice, da se ogledamo u njemu i da se, kako otprilike reče Sartre, u njegovu pogledu postidimo, što je također teror, čak i kao melankolija, koja nam snagom svojih popratnih nedoumica onako pučki rečeno naprosto ne daje živjeti, ali pritom - kako onomad spjevaše R. M. Rilke opisujući „lijepo kao početak strašnoga“ - „još nehajno propušta da nas ubije“.

Ma što Baudrillardi današnjice mislili o tome, vampir je teror i njegova romantika, ne kao sretan spoj, nego kao jeziv razdor. Jeziv u smislu onoga što Freud naziva das Unheimliche, dakle u isti mah stranog i prisnog, tuđeg i domaćeg, što smo u nekom trenutku potisnuli u nesvjesno, a u svakom mu sa strepnjom iščekujemo povratak. Stoga ne treba ni čuditi da je Pletenac u svojim prijašnjim tekstovima taj razdor znao nazivati i pukotinom (fantastičnog).

Sasvim leksički, ono što je pukotini i razdoru zajedničko zove se jaz, jaz koji zjapi tih poput strave i nijem poput užasa i – ma koliko vapio za vlastitim izričajem – ne može biti izrečen jasno i razgovijetno, nekmoli na bilo koji način korektno. Wittgenstein bi – taj se fragment njegova čuvenog „Traktata“ zaista već pretvorio u poslovicu – rekao da o takvim stvarima valja šutjeti.

Ali isto tako legitimno možemo reći i da o onome o čemu se ne može govoriti treba pjevati, jer pjevanje i nije drugo doli način pripovijedanja, čvrsto upletenog u tkivo pripovijesti kakvu danas rado nazivamo i narativom. Narativom o stravi i užasu, terorizmu i melankoliji, vampiru kao događaju… đavo će ga znati.

Đavo, da, đavo, kad iskoči pred nas kao u pjesmi Nicka Cavea, kad nam se naceri u lice, zapleše na krovu ili jednostavno u zrcalu užasa poprimi naš vlastiti lik. I vampir je taj đavo, nije da nije, čak i kao Mefisto, kao Lucifer-lučonoša ili, kako bi kajkavci rekli, Hudi. 
I upravo kao Hudi izmigoljit će poput Hudinija iz zrcala našeg užasnutog opažanja, ostavljajući negdje pri njegovu dnu svoju paklenu posjetnicu na kojoj piše tek „onaj koji svijetom sije konfuziju i kaos“.

Naravno, nije to jedina pjesma koju je Pletenac u sklopu svog performativnog predavanja izveo u prepjevu na hrvatsko-kajkavski jezik, ali na njoj bih se ovdje rado zadržao. Na njoj i na kajkavštini uopće, jer ona se – ne samo svojom osebujnom pjevnošću i ritmičnošću, nego i trajnom lingvističkom izgubljenošću i nedorečenošću, što je također posljedica svojevrsnog terora – naprosto nameće kao ciljni jezik za takve prepjeve, moguće ne samo nama kajkavcima, nego svakom tko u njoj prepoznaje konfuziju i kaos što ih za sobom ostaviše pusta, katkad i đavolje-jalova politička prepucavanja oko definiranja i normiranja iole prihvatljivog hrvatskog jezika, a na kraju ih opjeva i Miroslav Krleža.

Uzgred, zamijetiste li, naklonjeni štioče, da se kajkavski jezik kod Krleže – uza sve simpatije ili upravo zahvaljujući njima - zapravo i opisuje kao povijesno-političko nedonošče, koje jedva da je uzmožno funkcionalno živjeti, a opet ne može ni umrijeti? Na što vas to podsjeća? No, da sad ne zaglibimo preduboko u jezikoslovno-vampirskim analizama, recimo samo da mnogo te melankolične boležljivosti možemo pronaći i u melankoličnoj poetici Nicka Cavea, odnosno – kako priliči današnjici, na engleskom – da tu negdje murder ballads meet the ballads of a guy called Petrica Kerempuh.

Ali na stranu sad sve to, ma koliko zanimljivo bilo, ovdje je još uvijek riječ o đavlu kao vampiru, kao teroru i melankoliji, kao događaju u životu, a to na kajkavskom ide ovak:

Vrag je gori skočil 
Jezuš, Jezuš, jaj
Tožni  život je taj
Rojen sam na den 
Da moja mama hmrla je
Z čreva so me z nožom
Zvlekli ven
Japa polku je zatancal
Pijana babica z njem
Šteri je onaj celi plamteči
Kaj vreču z lanci za sobom mora vleči
Šteri je onaj celi plamteči
Vrag je gori skočil mene pokazeči
Bogečko srce moje
Spreklel me ko je?
Spreklel tak ko da sem
Hulja  jene drolje
Najgorši soldat 
Za hmreti nis imal volje
Karv mi je črnejša
Neg onom kaj časnu zakolje
Šteri se to po  štengah soda premeljavlje
Na cifrani mi štender facu nabijavlje
Šteri se to po  štengah soda premeljavlje
Vrag je gori skočil I ve se promigavlje
Joj ne joj ne
Kam bi mogel iti ve
Na grbači samo drek
V torbi žmehki  jad mi je
V šumu v Peštu v kader, gde
Gda ti za vratom galga njiha se.
Šteri je onaj kaj mi se smeji
Kak da sem nor i bedasti
Šteri je onaj kaj mi se smeji
Vrag je gori skočil, jen, dva, tri
Ha-ha, ha-hi
Kak srečni smo mi
V flundrinu smo hižu došli
Zbrali smo ih si
Pijani smo bili
Kak grofi tusti debeli
Jenu noč smo si srečnu
Zvezdu pojeli
Šteri to na krovu rešta tanca
Divlja i nori z kopitom razcepanca
Šteri to na krovu rešta tanca
Vrag je gori skočil veli: Tu ga imaš kaderaša pocepanca!
O, iti nemoj,
Smrt me još ni zela
Pravica je steza
Ravna kak strela
Če po njoj hodiš
Je prevuska, i ni cela
Prevuska za mene i za moja dela
Šteri je to kaj na galgah visi
Zgledi kak ja al’ mu očih ni
Šteri je to kaj se na galgah zibal
Vrag je gori skočil I z mojom dušom zgibal

Možemo li pjesmu poput ove zamisliti na nijemom filmu? Ruku na srce, možemo i za to nam ne treba čak ni previše mašte, jer ni nijemi film nije dokraja nijem ako nema odgovarajuću glazbenu pratnju.

Možemo li zamisliti predavanje sa songovima, a da zapravo nije muzikološke prirode? Naravno da također možemo, pa doživjeli smo ga, nismo li? O vampiru, pak, kao i svakom pravom životnom događaju, ostaje još mnogo toga neizrečenog, nedomišljenog, nerazmotrenog, o čemu nikako ne bi trebalo šutjeti, taman ga, kao što je to učinio Pletenac – zasigurno na žalost mnogih poklonika fantastike - morali donekle i ekshumšareno-tmurnog svijeta pučke uobrazilje i dokone filmsko-literarne razbibrige i premjestiti onamo gdje mu zapravo i jest mjesto: u sferu svakodnevnog terora, ma kako ga shvatili i tumačili.

A u tome se, priznajmo, Pletenčev kejvo-kajkavski ili, hoćemo li,  pokajkejviteljski pristup fenomenu pokazao više nego dobrom metodom.