U Ulici Florijana Andrašeca, na istočnoj granici Trešnjevke, pojavili su se neki ljudi koji najavljuju dolazak velikog ružičastoga krmka.

Iako to može zvučati kao uspostava sjedišta neke nove sulude sekte, riječ je o ozbiljnom projektu na kojemu već neko vrijeme rade Stevo Šinik, poznatiji pod umjetničkim imenom Stiv Cinik, i Krešimir Galović.

Karikaturist i povjesničar umjetnosti udružili su snage kako bi realizirali ideju muzeja s čijega bi krova prolaznike pozdravljala golema svinja.

Riječ je o Muzeju karikatura koji bi još ove godine trebao biti otvoren na spomenutoj adresi, a o tome zašto krmak, zašto muzej i zašto karikatura razgovarali smo u obližnjemu kafiću nakon razgledavanja prostora od četiri stotine i pedeset četvornih metara na tri etaže koji trenutačno uređuju.

Naporno radite kako biste Trešnjevčanima i njihovim gostima otvorili nova, široka vrata u svijet karikature. Kako je sve počelo?

STIV: Pa krenuli smo od početka, a sada smo negdje tri koraka prije početka jer se krećemo u ritmu jedan korak naprijed, dva unazad.

KREŠO: Svaki pomak unazad, za nas je veliki napredak.

STIV: Zapravo cijeli život živim karikaturu i već mi se godinama tako nešto mota po glavi, a onda se uključio Krešo.

KREŠO: Nisam se ja baš uključio. Svatko je vrtio neki svoj film. Stiv je fanatik, a ja već godinama skupljam umjetnine, stare knjige, albume, stripove... i već dugo razmišljam što bih trebao učiniti  s tom kolekcijom. Trebalo mi je neko dobro čuvano skladište pa se muzej nametnuo kao razumno rješenje.

Kako je došlo do suradnje?

STIV: Znaš kako kažu: "Pivo povezuje ljude."

Sve je to vaša privatna inicijativa ili ste planirali uključiti institucije?

KREŠO: U početku smo razmišljali o tome da se povežemo s institucijama, međutim, ustanovili smo kako je naša birokracija zamršenija od gordijskoga čvora.

STIV: Birokrati jednostavno nemaju smisla za humor.

KREŠO: Nama je humor važan pa smo odustali od toga plana i krenuli kao privatna inicijativa.

Prostor imate. Razgledali smo ga. Čime ga namjeravate popuniti?

STIV: U muzeju će biti karikature, a bit će i šank.

KREŠO: Šank u prizemlju, prva stvar koju vidiš na ulazu.

A iza šanka?

STIV: Konobari, pa onda dućan sa suvenirima.

KREŠO: To imaju svi muzeji, ali nemaju svi šank.

STIV: Ni konobare.

Bit će i nekih eksponata, nadam se.

STIV: Pa moramo nešto staviti u muzej. Nije to birtija.

KREŠO: Imat ćemo čak i stalni postav.

Stalni postav?

STIV: Da, stalnim postavom pokušat ćemo prikazati svjetsku povijest karikature.

 Tko će raditi selekciju za postav?

STIV: Krešo, naravno. Pa nisam ja povjesničar umjetnosti.

KREŠO: Dio toga već se može vidjeti na webu muzeja karikature u nastajanju i na našoj Facebook stranici. Planiramo  prvi put u Hrvatskoj predstaviti svjetsku povijest karikature, otići daleko u prošlost, obići mnoge države i sve to posložiti u neke smislene cjeline.

Kakav je kustoski koncept?

KREŠO: Pokazati ono najkvalitetnije i odmaknuti se od amaterizma i improvizacije koji su karakteristični za tu, ako je tako možemo nazvati, scenu u Hrvatskoj.

Odabirat ćete prema motivima, povijesnim razdobljima ili nečemu drugomu?

STIV: Ma sve će biti jednostavno jer karikatura je kompleksna stvar. Najprije trebamo definirati je li nešto što je nacrtano prije osam stotina ili tisuću godina karikatura ili umjetničko djelo.

Mislim, sve su prave karikature umjetnička djela, ali nisu sva djela karikature. Sličan problem je i sa stripom jer netko može tvrditi kako su crteži u pećinama zapravo prvi stripovi pa smo zato krenuli prikupljati djela i procjenjivati možemo li ih svrstati u karikature i ubaciti u stalni postav. Materijala za evaluaciju imamo i previše tako da se Krešo već dugo preznojava oko toga. Bolje on, nego ja.

KREŠO: Ma nije to tako teško. Ako gledamo crteže iz šesnaestoga, sedamnaestoga i ostalih stoljeća do danas, možemo jasno primijetiti kako se karikatura uvijek bavi istim problemima te tako dokazuje kako se zapravo ljudska bit nije mnogo promijenila još od prahistorije.

STIV: Tako je.  Karikaturom se bavim u praksi iz dana u dan i kad gledam što su karikaturisti radili prije stotinu, dvije stotine godina, uočavam kako se zapravo bavimo istim temama samo nam se likovi nazivaju drugačije.

Prikupili smo obilje materijala i kad god ga pregledavamo, stalno se u to ponovno uvjeravam. I kod nas i u svijetu u povijesti se karikatura bavila istim motivima, temama i problemima sagledanima iz ugla vremena u kojemu je živio karikaturist. Uvijek je to kritika društva i upozorenje.

Upozorenje na što?

STIV: Pa na probleme koji su aktualni i na one koji će to tek postati.

KREŠO: Humor je oduvijek u umjetnosti korišten u tu svrhu.

I na ovim prostorima?

STIV: Naravno. Zato će u stalni postav biti uključena, kao zasebna cjelina, povijest domaće karikature s posebnim osvrtom na vrijeme Kraljevine Jugoslavije koje je bila plodno doba za karikaturu kod nas.

KREŠO:  Ako netko želi saznati više o tome, bit će mu dostupne i knjige. Postavit ćemo i malu biblioteku u kojoj će se naći i dosta starih vrijednih izdanja.

Kako ste prikupili eksponate?

STIV: Oduvijek ih skupljamo, a otkako mo pokrenuli Facebook stranicu muzeja u nastajanju, počeli su nam se javljati autori iz cijeloga svijeta od Amerike do Afganistana, od Španjolske, od Irana. Ma odsvakud. Ljudi su zainteresirani za suradnju, a sve to su uglavnom profesionalci. Javili su nam se i neki najrenomiraniji svjetski autori.

KREŠO: Ako na stranicu stavim neko recentnije djelo, velike su šanse da će s nama kontaktirati autor.

Znači li to kako će uz stalni postav o povijesti karikature biti predstavljene i neki recentniji radovi?

KREŠO: Takav je plan. Izdvojili smo poseban prostor u kojemu će se izmjenjivati autorske i druge izložbe. Uglavnom autorske. Vjerujem kako ćemo uspjeti prezentirati renomirane svjetske autore.

Kakav sadržaj  je još u planu?

STIV: Svakakav. Mi smo ambiciozni pa planiramo stvoriti multimedijski prostor posvećen šali i humoru. Uz izložbe planiramo organizirati predavanja, razne radionice za djecu, projekcije satiričnih animiranih filmova, ali i stand up nastupe i mnogo toga drugoga. Ambiciozni smo.

KREŠO: Najvažnije je povezati se s lokalnom zajednicom. To je vrlo bitno. Besmisleno je u današnje doba graditi instituciju koja je izdvojena od zajednice. To je princip na kojemu djeluju i mnoge galerije i muzeji koji se danas otvaraju u svijetu.

Znači planirate veliko povezivanje karikature s Trešnjevčanima?

KREŠO: Mi ćemo to ponuditi i nadamo se kako će zajednica to prepoznati i iskoristiti.

Mislite li kako je sada pravo vrijeme za jedan takav muzej?

KREŠO: Naravno da nije. Nikada nije pravo vrijeme za takav muzej pa ćemo ga samo urediti i otvoriti.

STIV: I nadati se najboljemu. Nikada ne znaš što će biti kada otvaraš nešto, a nije za to pravo vrijeme.

KREŠO: Jednostavno nemamo vremena za čekanje pravoga vremena.

Onda ćete otvoriti u krivo vrijeme. Kada?

STIV: Negdje tijekom rujna ili listopada. Čim popunimo šank i nađemo konobare.

KREŠO: I postavimo izložbe.

STIV: I popunimo dućan.

KREŠO: I organiziramo veliku proslavu otvorenja...

STIV: Ma bit će to prava MUKA. Baš pravi MUzej KArikature.

A iznad svega će stajati veliki ružičasti krmak?

STIV: Naravno, pa to nam je maskota.

Ružičasti krmak?

STIV: Da. Obična domaća svinja. To je zapravo moj autoportret, ali i dokaz kako se sa sobom šalim, kao što se šalim i s ostalima.

KREŠO: Teško je tvrditi kako on barem malo ne sliči na maskotu.

STIV: Teško je ne sličiti na svoj autoportret.

Ne pretvarate li otvaranjem muzeja karikaturu u svojevrsnu "ozbiljnu" umjetnost?

KREŠO: Karikatura je uvijek ozbiljna odnosno ona humorom prenosi ozbiljnu poruku. Ona kritizira i usmjerava pozornost, a kada se uzme u obzir i likovna kvaliteta karikatura, treba postaviti pitanje zašto se ta grana umjetnosti stalno marginalizira i kategorizira kao neozbiljna.

STIV: To je "sindrom dvorske lude." Tako ja to nazivam jer ljudi još smatraju te povijesne ličnosti budalašima, a dvorske lude su bile iznimno obrazovani i uvježbani izvođači.

KREŠO: Tome bih još dodao kako u  svim svjetskim novinama imaju nešto što se naziva "Editorial Cartoon." To je urednička, novinska karikatura čiji je zadatak komentirati neki lokalni ili globalni događaj. Ta pojava u Hrvatskoj je izostala. Jednostavno je nema iako se i u povijesti novinarstva primjećuje koliko je ona važna za dnevni tisak.

Kao rubrika u kojoj se dnevno na izravan način komentiraju politička i druga zbivanja, urednička karikatura sve vrijeme predstavlja ozbiljan poligon za iznošenje estetskih i vrijednosnih stavova.

Estetskih stavova?

KREŠO: Da. Trudim se pratiti oko trideset dnevnih novina iz Europe i Amerike. To me svakodnevno suočava s fascinantnom masom karikatura, a još je fascinantnija njihova likovna kvaliteta. Moglo bi se čak i tvrditi kako određeni broj autora svojom kvalitetom nadilazi većinu razvikanih likovnih umjetnika. Uz to u nekim slučajevima pojavu novog pravca u likovnosti moglo se najprije detektirati kroz karikaturu.

Zanimljiv je primjer francuskoga časopisa "Le Rire" u kojemu su se krajem devetnaestoga stoljeća počele razvijati neke teme u likovnosti koje će značajni umjetnici toga razdoblja početi prihvaćati mnogo kasnije.

Tako se već u radovima objavljenim 1899.,1900. godine mogu uočiti elementi ekspresionizma koji je kao službeni pravac počeo 1910. godine odnosno ekspresionizam se u karikaturi pojavio desetak godina ranije. Isto se može uočiti i u njemačkom časopisu "Simplicissimus."

Kada se krikatura pojavila kod nas?

KREŠO: Onu modernu  u Hrvatsku je donio poznati književnik Antun Gustav Matoš iz političkoga egzila u Parizu. Tamo se družio s ljudima okupljenima oko časopisa "Le Rire" među kojima je  bio i Henri de Toulouse-Lautrec.

Imao je mogućnost razgovarati i s njim u posljednjoj godini njegova života i s mnogim umjetnicima koji su kroz karikaturu gurali ekspresionizam prije njegova službenoga nastanka, a o cijeloj toj sceni redovito je pisao u Zagreb i tako stvarao temelj za modernu karikaturu kod nas.

Ona nije opstala?

STIV: Ma jest, opstala je. Ima i kod nas kvalitetnih autora, ali ne postoji prava scena. Zapravo problem je što karikatura ne živi u našim medijima, samo životari. Drugi je problem "sindrom dvorske lude" koji navodi ljude da na karikaturu ne gledaju kao na umjetnost, a ona je i više od toga jer spaja likovnost i dosjetku.

I zato čete vi otvoriti muzej?

STIV: Ne bilo kakav muzej. Muzej karikature.

KREŠO: I siguran sam kako ćemo ga otvoriti smijehom.