
Trešnjevka po mnogim statističkim pokazateljima ne odudara od nacionalnih prosjeka. Isto se može tvrditi i za broj ljudi koji žive u vlastitoj nekretnini, a on je, gledano iz europske perspektive, iznadprosječno visok.
Na prostoru gdje više od 90 posto stanovnika živi „na svome“ stjecanje nekretnine i ekonomski je i socijalno važan korak za koji se mnogi pripremaju veći dio života. Kada stigne „pravi trenutak“, kada se financijska konstrukcija zaokruži, kada se izbalansira raskol između želja i mogućnosti „velika potraga“ može započeti.
U, kako ih neki nazivaju, „grupama za potporu“ na društvenim mrežama mogu se pronaći raznolika, većinski neugodna, iskustva te preporuke za metode traženja stana koje variraju od „samo otvori oglasnik“ pristupa do preporuka za izradu tablice aktivnosti s uključenim svakodnevnim terminima za komunikaciju s agencijama, agentima i potencijalnim prodavateljima.
Nema jasnih podataka o tome koji je od tih pristupa zaista učinkovit, ali može se zaključiti kako ne postoji univerzalno pravilo već je svaka priča o kupnji nekretnine vrlo osobna i vrlo različita. Uskladiti način potrage s osobnošću smatra se mudrim, dok se iskorak „izvan okvira“ često „jasnije vidi“.
Jedan takav iskorak u obliku plakata s nestandardnom, ali jednostavnom i jasnom porukom uočen je širom Knežije. Posebnu je pažnju privukao onaj na oglasnoj ploči u knežijskom parku za pse.
Foto Jelena Gostimir: Dunja i oglas
U tom parku često repom maše Cho, čupavac čija je vlasnica i autorica oglasa. Ona „nije agencija, 'investitor' ni preprodavač“, nego Dunja, vesela i simpatična stanovnica Knežije koja se nadala trajno nastaniti u trešnjevačkom kvartu.
Smatra ga idealnim zbog lokacije i blizine svojih prijatelja, dok je njezin četveronožni cimer više zainteresiran za zelene površine i parkove.
„Kad sam ušla u to i počela pratiti situaciju, skužila sam hrpu nelogičnosti. Tržište nekretnina je jedan veliki čušpajz, a ti kao pojedinac moraš donijeti jednu od najvažnijih odluka u životu. Sve je to kao lov u mutnom.“, opisala je Dunja.
Ona radi kao copywriter u reklamnoj agenciji pa je, suočena s tržištem nekretnina, odlučila svoje stručno znanje upotrijebiti kod rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Nije htjela tražiti stan preko agencija pa joj se postavljanje oglasa po kvartu činilo kao najjednostavnija i najležernija opcija.
Prva joj se, začudo, javila jedna agencija, a uslijedili su i neki ponuđači, ali: „Sve je to preskupo za obične građane koji šljakaju od 9 do 5. Recimo, 112000 € za 33 kvadrata, a soba je pregrađena nekom šperpločom...“, pojasnila je Dunja uz smijeh.
Iako ima i onih koji tvrde kako ne treba tako „glumatati“ i kako „tko ima –ima, tko nema – nema“ Dunju to ne ometa u nastavku potrage za nekretninom koju će proglasiti svojom.
Foto Jelena Gostimir
Nakon godinu dana traženja bez rezultata, proširila je svoju potragu izvan Knežije. Slavonka koja 18 godina živi u Zagrebu potpuno se stopila s kvartom i postala prava dotepenka Trešnjevčanka.
„Na Knežiju sam došla sasvim slučajno 2015. nakon seljenja po raznim zagrebačkim kvartovima. Najradije bih zauvijek ostala tu gdje jesam, ali vlasnica stana treba svoj stan i moram se seliti.“
Počela je gledati i ponude nekretnina u drugim kvartovima, a naišla je na neke pristupačnije od trešnjevačkih. Odluku još nije donijela, ali čini se kako će Knežiju morati napustiti. Iako se nerado miče iz kvarta, vesela podstanarka vidi i u tome pozitivnu stranu:
„Dogodi se da se uljuljaš u svoju svakodnevicu. Možda nije loše otvoriti um i preseliti se negdje drugdje. Ima lijepih stanova u Zagrebu, puno pristupačnijih. Radije bih u njih uložila.“
Foto Jelena Gostimir
Potraga za stanom i dalje traje, a Dunja i Cho još šeću Knežijom, maštajući o tome kamo će ih potraga za domom odvesti. Dunja bi voljela udoban stan u kojem se može dugoročno smjestiti, a Cho je siguran da će on biti glavni gdje god živjeli.
