Dragi moji Trešnjevčani,

prošlo je dugo, jako dugo otkad zbog raznih čudnih i manje čudnih okolnosti, Trešnjevka online ne funkcionira onako kako je zamišljena odnosno ne funkcionira uopće. Prošlo je i više od šest godina od jedne kave koja se ispijala na granici kvarta.

Vrijeme je tog dana bilo promjenjivo, a kako je kišu netom zamijenilo proljetno sunce za stol na terasi sjeli smo Tony, Iva i ja. Ta je kava bila prekretnica jer je tada definitivno odlučeno pokretanje i dogovoreno tko će što raditi na portalu pa je tako Tony prihvatio posvetiti se vizualnom djelu i tretmanu fotografija, Iva novinarskom (dok je obaveze ne oduzmu), a meni su preostali tehnologija, koordinacija i poslovanje.

Tako je 2018. godina trebala biti godina stvaranja i medijskog eksperimantiranja, ali se pretvorila u godinu koja nam je oduzela Tonya i odvela Ivu daleko od kvarta. Pa smo u jednom trenutku jednostavno prestali objavljivati, ali činjenica kako statistike pokazuju da nas i dalje svakodnevno posjećujete i čitate, pa premda ništa novog nismo objavili u pet godina, govori mi da proteklom vremenu unatoč odustajanje nije opcija.

Kad sam već mimo osobnih ambicija postao glavni urednik portala imam i pravo i obavezu odlučiti o opstanku ili nestanku portala, a vaš interes koji ne jenjava, pozitivna percepcija našeg rada i činjenica da nas, iako smo aktivni bili tek kratko, godinama niste zaboravili govori mi kako je jedina ispravna odluka koju mogu donijeti ona o nastavku prenošenja zbivanja i informacija o meni najboljem kvartu i ljudima koji ga takvim čine.

Pred kraj života, na jednoj od naših posljednjih kava, Tony mi je objasnio zbog čega on misli kako je važno da naš portal postoji. Rekao je: "Toliko je lijepih priča oko nas koje nitko neće zabilježiti ako to mi ne napravimo". Rekao je to usput između tvrdnji da nas država ubija, da sam ja kreten i da će se on oporaviti za par dana pa možemo ponovo na teren.

Tony je bio takav. Često je bio glasan, nekad veseo, nekad ogorčen i ljut, ali negdje između svega toga skrivali su se pravi biseri mudrosti. On jednostavno nije ispuštao fotoaparat iz ruke. Nije mogao disati, a da ne fotografira. Njega su kolege s desetljećima iskustva opisivali kao osobu koja te o fotografiji, onako usput, nauči nešto novo čak i kad misliš da ti više nije ostalo ništa za naučiti.

Bila mi je čast što se takva osoba angažirala kao urednik fotografije na kvartovskom portalu u nastajanju. Njegov je doprinos bio golem. Samo je njegov stav da moramo koristiti mogućnosti koje nam internet pruža pa objavljivati galerije bez ograničenja broja objavljenih fotografija na uobičajene dvije ili tri učinio portal drugačijim i prepoznatljivim.

Smatrao je da fotograf, kojeg ne ograničava prostor kao u tiskanim medijima, može i mora fotografijama ispričati istu onu priču koju novinar piše.

Zbog svega navedenog mislim da bi mi bilo teško prihvatiti bilo koga drugoga na mjestu urednika fotografije pa sam iskoristio i to pravo te odlučio da će Tony, iako nije više fizički s nama, ostati na toj poziciji. Ostat će i njegove zamisli i pravila, a ostat će i njegove fotografije koje smo objavili do sada i one galerije koje je pred kraj života napravio kako bi popratile neke neaktualne priče (i ljutio se što nisu odmah objavljene).

A ostavio nam je i nešto važnije. Svog sina. Naš mali metalac ili kako ga nekad u šali zovemo "mali profesionalac", odnosno naš Kiki zaslužio je svoje mjesto na portalu neovisno o Tonyu. Istina, on mu je pružio priliku, ali konačnu odluku donijeli su drugi i to samo na osnovu Kikijevog rada

Kiki je isto Hnojčik, ali nije Tony pa Kiki nije ni urednik fotografije već ga je zapala dužnost da, kao osoba koja je najbolje poznavala Tonya i njegove stavove, sudjeluje u radu kako bi se on nastavio kao da je Tony još uvijek tu negdje, pa nas samo korak ili dva dijeli od susreta s njegovim objektivom.

Dakle Tony ostaje urednik fotografije, a mi idemo dalje. Podići ćemo se iz pepela i fokus će nam biti isti. Ostajemo usmjereni samo na kvart i na sve one pozitivne priče koje se u njemu odvijaju, a koje mi je jedan čitatelj opisao kao "male, tople svjetionike u magli i sivilu koje nas svakodnevno okružuje".

Planiramo se i dalje baviti novinarstvom u njegovom izvornom obliku odnosno prenositi informacije i pustiti čitateljima da sami donose zaključke. Nastavit ćemo promovirati i podržavati sve aktivnosti za koje procijenimo da doprinose kvartu i sve one ljude koji čine to isto. Nećemo zaboraviti ni naše čupavce, a plan nam je nastaviti s predstavljanjem poduzetnika i obrtnika koji u kvartu posluju

Mnogi su mi kolege do sada rekli da je besmisleno orijentirati se isključivo prema pozitivnim pričama te da takav projekt teško može uspjeti. Ja sam im uporno tvrdio suprotno, a vi uporno dokazujete suprotno i mogu vam samo zahvaliti na svoj podršci, pohvalama, informacijama te svim upitima koje mi, i godinama nakon prestanka aktivnosti na izvornom portalu, upućujete o tome zašto više redovito ne objavljujemo i kada planiramo nastaviti.

Takvi mi upiti ukazuju i na to da bi neki odustajanje mogli protumačiti kao izdaju. To su oni koji poput mene doživljavaju ovaj kvart kao svoj dom. Nisam tu odrastao, ali ga tako doživljavam više od dva desetljeća i mogao bih se u neku ruku složiti s njima. Odustajanje je zapravo izdaja!

Pa je to još jedan razlog da poguramo naprijed onako kako je to zamišljeno. Slobodni i neovisni od utjecaja bilo čijih interesa

Puno je to napornog posla, ali vjerujem da mi to možemo i obavit ćemo ga najbolje što možemo jer tako se to na Trešnjevci radi.