Naoko mirna subota u studenom, premda preko dana sunčana i relativno topla za kasno doba godine, s prvim mrakom nekako jesenje tmurna, kažu, još malo pa će pola šest.

U to vrijeme ulična svjetla obično već gore, prošlo je ono vrijeme sumorna sumraka kad se čeka da gradska iluminacijska automatika uzme maha, pa melankolična duša rado mašta o božjoj zaboravljenosti pred kraj svijeta (riječ smiraj tu se nekako baš i ne uklapa u sliku), kadli iznenada odnekud odjekne nešto neuobičajeno glasno, malčice resko, malčice tupo, što će se poslije javno proglasiti praskom (napominjem, stanujem dobre tri-četiri ulice dalje, dakle čujem što mi kvartovska akustika dopušta).

Kako kvart, utonuo iz smjera starog autoputa dobrano u jednu od plitkih trešnjevačkih depresija, baš i ne obiluje polifonijom, Gustav Mahler ostao bi ovdje prikraćen za glazbenu inspiraciju. Za moguću simfoniju predgrađa, kojoj bi prasak trebao biti prvi zvučni hajlajt, praćen, recimo, sirenama i strkom usplahirenih glasova.

Iako se u okolnim kućama i dvorištima uvijek netko dere, za karnevalesknost ostao bi prikraćen i Mihail Bahtin, jer u toj dernjavi gotovo da nema ničeg komičnog, nekmoli vrijednog lociranja literarnog toposa. Čak ni psi, inače na mahove upravo nesnosni, ne laju dovoljno da u tome išta promijene nabolje.

Postindustrijsku zvučnu ponudu lokalne autopraonice i nekog privatnog verkštata dvije kuće dalje ne razumijem, pa bih je ovdje uopće ostavio nespomenutom.

Prasak, dakle, ili zanemarujem ili prepuštam medijima da me o njemu izvijeste, budu li to uopće smatrali potrebnim (koliko li se puta dosad takvo očekivanje samo pokazalo jalovim!). Kad ono, ne prođe tome ni previše vremena (možda tri-četiri sata), a na nekoliko obavijesnih portala već se crni anglicistički nadnaslov „Prijelomna vijest“.

U naslovima dotle unisono: „Eksplozija u Aninoj“. Eksplozija u Aninoj, hm, zvuči kao nemaštovit naslov nekog niskobudžetnog pornića za vojničku razbi- i udribrigu, mislim, u raljama histerije posvemašnjeg seksualiziranja svega neprikladnog ne mogu, a da mi to prvo ne padne na pamet. Ne znam Anu, ali ako eksplozija u njezinoj predstavlja nešto prijelomno što potrebom da se o tome izvještava nadilazi, da ne kažem raznosi okove intime, onda svaka čast.

Daj, ne budali, opominje me glas razuma, s kojim s vremena na vrijeme volim popričati uz piće. Anina je ulica, a znamo i tko bijaše Ana, ne? Možda znamo, otpovrnem razumu, ali ja se informiram iz medija, ondje tebe nema. Medij na zaslonu računala za to vrijeme već vabi detaljima: „Otkriven uzrok eksplozija u Rudešu: Prvu bombu aktivirala je nepoznata osoba, druga je uništena kontrolirano“.

Iskreno, oko devet nisam ni zamijetio drugi prasak, a da je prvi prouzročio Nepoznat Netko, to mi je glatko mogao otkriti i Aristotel svojim učenjem o uzrocima i nepokretnom pokretaču. Okej, ovaj je očito bio pokretan, jer kako bi inače ostao nepoznat?

Svejedno, medij brine da se prerano ne odlijepim od računala: „U ovakvim slučajevima uslijedit će i pretres nekretnine, kako bi se uvidjelo krije li prostor, među ostalim, još kakvu tajnu.“ To! Tajne su uvijek dobre, pogotovo ako su skrivene u prostoru načičkanom misterijima kao Anina nezgrapnim nekretninama.

Pamtim, dakle: tajna + prostor = nekretnina. A nekretninu valja pretresti da bi vijest bila prijelomna. To radi policija, koja je Aninu već blokirala i oblijepila plastičnim trakama. Sirota Ana, ne daje mi se smesti mašta, ali opet, nije da slika ne djeluje nekako seksi. Otprilike kao rastezljiv pojas na ranjivom tkivu nevinosti.

Ali bombastična defloracije Anine nije sve. Policija, čitam na drugom obavijesnom portalu, očito provodi i nešto čemu se dokoni čitatelj sve vrijeme potajice nada, a zove se terorizam.

Jer ondje piše ovako: „Još jedna eksplozija u Rudešu, policija preuzela odgovornost za nju.“ Koliko znam iz opće semantike medijskog govora, kad se negdje nešto zlonamjerno digne u zrak ili netko padne žrtvom neočekivana atentata, za to u pravilu „odgovornost preuzima“ neka teroristička organizacija ili bar jednako fanatična udruga ili sljedba.

Štoviše, kako možemo pročitati u mnogim obavještajno-sigurnosnim tabloidima današnjice, „preuzimanje odgovornosti“ upravo i jest način da se teroristi u svojoj zloj raboti posluže medijima i preko njih siju strah, taman nedjelo i ne počinili sami, već se samo kitili njegovim očerupanim perjem. Radi li to zaista i policija? Ako ste sad zaokružili „da“, stidite se, taman onako medijski i ne bili baš posve u krivu.

E, sad, da bismo znali o čemu govorimo, eksplozija šturo rječnički znači: 1.) naglo proširenje volumena uz prasak i mehaničke učinke pri naglom razvijanju topline, 2.) provala bijesa, gnjeva, radosti, izljev osjećaja i 3.) brz rast čega bez mogućnosti kontrole.

Detonacija je pak: 1.) prasak izazvan eksplozijom, tutanj i 2.) eksplozija kod koje je brzina reakcijskog fronta veća od brzine zvuka u materijalu i stoga reakcijski front prethodi udarnom valu.

Pa je li onda baš nužno da nam tamo neki treći portal u opremi svoje prijelomne vijesti objašnjava kako je „prilikom prve eksplozije odjeknula snažna detonacija“? Dokoni lingvisti rekli bi da je eksploziji detonacija tek denotacija (ili obrnuto), ali dosta sad o seksu.

Ono što nas zaista zanima dokle god nam mediji duguju cjelovitu informaciju (a ta se u interesu istrage bez problema može i uskratiti) glas je naroda, ispisan na zahodskom zidu tzv. čitateljskih komentara, što svaki čestiti medij ima da ga sagradi na fekalnom otvoru svoje internetske prepoznatljivosti, ne samo da bi pasionirani psihopati i mutikaše ondje mogli ispoganiti svoje nastrane komentare, nego da se – kako nam to zorno protumači američka stručnjakinja za medijske smicalice Brooke Gladstone – po njima ravnaju u daljnjem oblikovanju svojih sadržaja.

Jer nije podilaženje njihovu mišljenju samo stupidno, nego je i jamstvo veće čitanosti i skupljeg reklamnog prostora. A tu bome hoće doći do implozije misaonih struktura i posvemašnje entropije uma. Da i to riješimo, u informatici entropija je mjera za gubitak informacije, posebno prilikom prijenosa.

Posrijedi je, dakle, termodinamika bezumlja i njegove nužne ireverzibilnosti, kažem da dokraja ušutkam glas razuma, ali taj je već otišao u drugu mentalnu birtiju. Sjećate li se vremena kad u mediju niste mogli pročitati ni pošteni recept za janjeće pečenje, a da se već u trećem komentaru niste susreli s obligatnim prozivanjem (točnije, jebanjem) srpske, hrvatske, muslimanske ili kakve već majke?

Pa, započnimo onda s onim što nam je emotivno najbliže. U kloaci jednog uglednog portala neki nam „Građanin poštenih namjera“ objašnjava da su za rudešku eksploziju krivi „Srbi 100 posto“, dok im jedan totalni anonimac očevidno razumije i motive: „Uzjebali se zrbski trolovi, puši regrut u dejviz kupu pa su becni“.

Za divno čudo, nigdje na zidu ni Hamasa, ni Islamske države, čak ni susjedne nam BiH, ali ti su se komentari, vidim, sjatili oko drugog članka, onog o propalestinskom skupu, održanom u Zagrebu isti dan (teoretičari zavjere reći će da to nije i ne može biti slučajno).

Zasad prvu nagradu za najbolji sastavak na zadanu temu ipak odnosi izvjesni „Zoran Horvat“, koji pozadinu incidenta razumije ovako: „O Bayern du Opfer, je pjesma o navijači loneru u Bayern Munchen dresu na prvom gay Pride na Cvjetnom placu stajao je nasuprot Benettona kod štanda gdje je undercover pandur pekao palačinke, situacija se nastavlja 2018. u Yamaha store Frankopanska s dva mala pankera i čizmom piva na podu kraj klavira (valjda im je zasmetala gitara i Gator case), pa onda idemo do 2022. I pokvarenih aparata za pečenje pilića u Ukrajinskoj i Holstein piva 2 litre na otoku rasprodaja, pa se priča vrti u krug sa povremenim bodenjem nožem, pucanjem, i bombama za koje se više ne može reći mafijaški obračun, ne gledaj me poprijeko nisi ti te sreće, i što je najgore ciljano je čekao SDP političare da se glasno požali nešto i završi u marijoli, valjda zbog cijene piva vrag će ga znati…“ Kužite? Ne? Nema veze. Što god da je čovjeku na srcu, duši i umu, mora da je jebeno progresivno.

Ne zamarajmo se sad odgonetavanjem što bi bila „čizma piva“, pa i sami smo u djetinjstvu pjevali „mrkva čizmu, a sloboda narodu“, a da nismo imali pojma što to točno znači. Komentatori su se u međuvremenu dosjetili maksime „buncaj globalno, seri lokalno“, pa stežu obruč oko potencijalnog krivca tješnje i jače nego kaiš pred Eurom i njime izazvanim poskupljenjima.

Jedan što mu je avatar sam premijer Plenković, a ime „Gori sam od žene“ pita se (po vlastitom uvjerenju vjerojatno retorički): „Da li je Pripuz iz Rudeša?“ Na drugom portalu na njega se nadovezuju nešto što se potpisuje kao „liliZG2.0“: „tužitelj koji vodi Pripuzov slučaj ili neki od svjedoka?“ i nešto što se naziva „ignor“: „Je li to kod Pripuza grunulo, aa?“

Nedoumicu, pak, solomonski rješava izvjesna „Dalmatinka“: „U Aninoj ulici, a Pripuz je u Španskom.“ Ostali za to vrijeme pokušavaju detonirati duhovite dosjetke, ali ne ide im. Na dva mjesta spominju se Kabul i Mosul, Gaze, međutim, i dalje nigdje, čak ni u povojima.

Dobro, ljudi, ne mogu, a da se ne zapitam, čekajući da se glas razuma odnekud vrati pripit, što ste se svi okomili na sirote pripuze, lijepo vam u rječniku piše da su to: 1. oni koji su ušli u posjed tuđeg vlasništva, uljezi i 2. priženjeni zetovi, domazeti, prirepci (upravo me čudi da nitko dosad nije skovao imenicu „prijeb“).

Pa ako prva točka i ukazuje na strukturu domaćeg poduzetništva, a druga na obiteljske migrante s predumišljajem, čovjek bi se ipak trebao zapitati zašto hrvatski histeričari terorizam nikako ne uspijevaju zamisliti kao nešto apstraktno, idealistički-krvoločno i nadosobno-kolektivističko, kao što to u svojim uzaludnim diskusijama već godinama čini normalan svijet.

Njegov anglofoni dio tu, kao i u horor-literaturi općenito, rado rabi frazu „crawling chaos“, a kako hrvatski jezik ima određenih problema s participima, ta globalna prijetnja u nas ne može biti „puzajuća“ (kako se obično prevodi), nego, recimo, puzava, puzna ili, eto, pripuzna. Bit će da je to to. Tko je čitao Kafkin „Bombaški proces“ znat će da stvari počesto nisu tako jednostavne kako se isprva čine.

I spuznu tako afera na dvije riječi, točnije, na Nepoznatog Nekog. Miroslav Krleža u jednoj je pjesmi također spomenuo tog Nepoznatog Nekog, koji je, koliko me pamćenje služi, „unio jesen u Sjevernu Sobu“, a da mu pjesma zato nije bila nimalo prijelomna, vjerojatno zato što se jesen u to doba u sumračnim zagrebačkim sobama još nije ukazivala kao bljesak i prasak.

Ipak, mediji se ne daju, taman i sami morali biti nehotično poetični. Na jednom portalu o „rudeškoj drami“ tako već u naslovu možemo pročitati: „Susjedi kažu da u kvartu viđaju sumnjive tipove: Par minuta nakon eksplozije onuda su prošla djeca“. I što zaključiti? Da su djeca sumnjivi tipovi, pogotovo ako niste sigurni jesu li vaša? Ili da im u ovo razdragano predblagdansko vrijeme u ruke ipak ne bi trebalo tutnuti ručne bombe iz kućnog arsenala?

Da, lako je kriviti djecu, ona su ionako samo nejasna, sumnjiva budućnost. A ovo što vam se sad mota po glavi – kaj zna dete kaj je bomba itd. – to radije sačuvajte za komentar na nekom prikladnom mjestu, ne mora nužno biti javni medij, što fali, recimo, birtiji?

Inače, da parafraziram Petera Handkea, Anina je tiha ulica na Rudešu. Mislim, mora da je to bila prije građevinskog buma, koji ju je zajedno sa svim granama i grančicama učinio tjeskobnim toposom osebujnog trešnjevačkog urbaniteta i njegovih žrtava. Još ne tako davno ondje se samo psovalo gomilu pretjerano gusto naslaganih ležećih policajaca - ili, kako se to ljepše kaže, uspornika - i odlazilo k Vilimu na ražnjiće.

Danas, vidimo, policajci više toliko ne leže, već ustali zajedno s medijima tapkaju u mraku. A sirotom Vilimu preostaje samo da na sva zvona stavi kako su mu ražnjići prijelomni, ako ne i bombastični.