Malo tko može reći kako se prošetao Malim jezerom na Jarunu, a da pritom nije uočio nešto veliko i plavo s jezerske strane kluba Aquarius. Tik uz šljunčanu obalu, ispred terase kluba stražari simpatična morska neman, poznati jarunski „Kit“.

Plava skulptura privlači poglede šetača i gostiju kluba, a proslavila se kao najatraktivnija penjalica u okolici. Vjerna publika ovog umjetničkog djela su djeca koja se već generacijama ne uspijevaju zasititi igre na Kitovim leđima.

Nepotpisana skulptura krasi jarunsku obalu preko dvadeset godina, a malo tko zna kako je nastala i tko ju je izradio. Potraga za autorom pokazala se izuzetno lakom.

Akademski kipar Denis Krašković drage je volje i s velikim guštom podijelio priču o nastanku i dolasku „Kita“ na jezero Jarun.
Ispostavilo se da je skulpturu namjerno ostavio nepotpisanu, uživajući gledati kako njegovo djelo već preko dva desetljeća polako i sigurno postaje „vlasništvo“ prostora u kojem je izloženo i ljudi koji ga obilaze.

Sve je započelo 1999. godine...

„Klub Aquarius raspisao je natječaj za tri velike skulpture koje će oni naknadno isfinancirati i postaviti u svojem okruženju na jezeru Jarun. Imao sam sreće biti jedan od troje mladih umjetnika koji su dobili priliku realizirati svoj slobodni kiparski rad, većih dimenzija u javnom prostoru.

Skulpturu „Kit“, dosta sličnu velikom rješenju, već sam prethodno izveo u drvu i predložio sam da se velika, nešto izmijenjena verzija postavi uz malo jezero. Srećom 23 godine kasnije sretan sam da taj rad i dalje traje i čini prostor jezera Jarun uzbudljivijim mjestom.

Prvotno je skulptura bila postavljena bliže klubu, no naknadno je preseljena desetak metara dalje uz šetnicu, to jest na plažu preko puta terase kluba. Što je i bolja pozicija od početne.

Tu uistinu kip dominira i komunicira s publikom u potpunosti. Iako su vlasnici inicirali premještaj skulpture bio sam zadovoljan prilikom odabira nove, to jest trenutne lokacije.“, objasnio je Denis.

Kao skulptura postavljena na javnom mjestu, tik uz terasu kafića i noćnog kluba, „Kit“ je poseban po još jednom zanimljivom detalju kojeg je autor posebno naglasio:

„Iskazao bih čuđenje i zahvalnost da se u ovih dvadeset i tri godine nije dogodio ni jedan vandalizam na skulpturi i da ju ljudi ne šaraju ili na bilo koji drugi način devastiraju, premda se nalazi u parteru, na vrlo prometnom mjestu i dostupna je svima.“

„Kit“ je jedna od rijetkih skulptura koja nikad nije bila „ukrašena“, a kipar Denis podjednako je i začuđen time i zahvalan. Izgleda da nitko nema potrebu uznemiravati plavu jarunsku neman.

Ali kako to da se baš jedan kit tako dobro uklopio? Od poznatih jarunskih nemani možda bi jezerskoj obali bolje odgovarala skulptura mitskog soma Jure, ali Denis se odlučio upravo za kita i objasnio zašto.

„Sama spoznaja da su u Zagrebu pronađene kosti kita iz nestalog Panonskog mora daje mi za pravo zamisliti kita na Jarunu, no prvenstveno je njegov oblik bio osnovna motivacija za odabir tog rada za javnu skulpturu.

Želio sam veliku i simpatičnu životinju koja će ispunjavati sve preduvjete da bude interaktivna, to jest da se po njoj možete penjati i sklizati. Motivacija mi je bila i blizina jezera uz koje sam odrastao.“, ispričao je Denis.

Objasnio je i kako izgleda proces izrade jedne takve skulpture:  „Kreće se izradom skice u glini, a skulpturu 1:1 izvodio sam u stiroporu, što je najzahtjevniji dio posla.

Nakon završetka rada na modelu skulpturu je trebalo presvući armiranom poliesterskom smolom, obraditi i pobojati. Zvuči jednostavno no to je vrlo kompleksan zadatak jer se radi o komadu dugom 4 metra. Cijeli je proces zahtijevao nekoliko stručnih asistenata.“

Svaki umjetnik na svoj način doživljava uspjeh pojedinog rada, a Krašković „Kita“ smatra jednom od svojih najuspješnijih skulptura, između ostalog zato što je postala omiljena dječja penjalica i nepresušni izvor zabave za najmlađe.

Zamislio je interaktivnu skulpturu i uspio u tome bez da je to igdje morao napisati ili reći. Boja, veličina, oblik i pozicija privlače gotovo svakoga, a djeca mu naprosto ne mogu odoljeti.

„Taj mi je segment kod skulpture „Kit“ najdraži i kada god vidim djecu koja veselo sjede na njemu strahovito se razveselim i to me stvarno čini ponosnim. Taj dio priče nije slučajan.

Meni jest želja da javne skulpture žive sa svojim sugrađanima, a ne da nas plaše ili izazivaju strah. Našim urbanim cjelinama općenito fali suvremenih, kvalitetnih, lijepih, zanimljivih i veselih skulptura, koje neće biti opterećene npr. politikom i poviješću.“, ispričao je.

Kipar s Knežije danas više ne živi u blizini Jaruna, ali rado povremeno obiđe svoj kvart i „baci oko“ na svoju skulpturu i njenu vjernu publiku

„Rijetko dođem na Jarun jer sam se odselio u drugi dio grada, ali uvijek kada sam blizu i imam vremena volim se prošetati uz jezero i pogledati u kojem je stanju kip i kako se druži s ljudima, to jest s djecom.“

Djeca jašu na „Kitovim“ leđima i plove tko zna kud. Oni spretniji znaju se otklizati po repu, a tko može dovoljno ispružiti noge osvojit će i najviši vrh – repnu peraju.

Ponekad i odrasli podlegnu iskušenju pa se popnu, a rekord među odraslim penjačima vjerojatno još uvijek drži Denis:
„Dok sam radio skulpturu, popeo sam se na nju barem tristo puta, a sada taj  gušt prepuštam mlađima i spretnijima. No, siguran sam da je s Kitovih leđa svijet barem malo ljepše i zabavnije mjesto. Svatko je to slobodan provjeriti!“, potiče Denis.

U toplijim mjesecima godine „Kit“ gotovo nikad nije usamljen. Neki mali-veliki penjači posjete ga samo u prolazu, dok se neki zadrže dulje vrijeme, istražujući sve mogućnosti koje mogu smisliti.

Grupica zauzeta uživanjem u sladoledu s pogledom na jezero veselo je potvrdila kako često boravi na kitovim leđima. Sjede i razgovaraju. Djevojčica tek nešto mlađa od njih hrabro se održavala na najzahtjevnijoj poziciji, zavinutoj repnoj peraji. Iako opremljena kacigom sa sigurnošću je utvrdila kako „Ne! Nikad!“ nije i ne namjerava pasti s kitovih leđa.

Kipar Krašković ukazao je i na jednu zanimljivost koju je teško primijetiti bez pomnog promatranja skulpture. Kad je društvance bolje osmotrilo glavu kita i uočilo kako je on s jedne strane nasmiješen, a s druge namrgođen, zajednički je zaključak glasio: „Vidi stvarno! Fora!“

Čim jedna ekipa siđe, drugoj se oslobodi pozicija. Ubrzo se pojave novi penjači, a vratolomije, često bilježene mobitelima i fotoaparatima, postaju još kreativnije. I tako se „Kitova“ priča nastavlja. On je našao svoje mjesto na jarunskom jezeru i pripada tom prostoru jednako koliko i svima koji se tamo nađu, da zajedno zaplove u nova i nepoznata prostranstva.