
Polaznici radionice „Papir koji liječi: kolaži i riječi“ Muzeja susjedstva Trešnjevka nakon pet službenih susreta pod vodstvom Olje Savičević Ivančević i Božene Končić Badurine nisu bili spremni na rastanak.
Na izložbi i ujedno posljednjem službenom susretu novopečenih umjetnika amatera, šuškalo se o daljnjem sastajanju „u ilegali“. Okusivši čari kreativnog pisanja i kolažiranja, odlučili su ostvariti ambiciozni naum.
Foto Jelena Gostimir: Izložba radova i polaznici radionice Papir koji liječi: kolaži i riječi“ Muzeja susjedstva Trešnjevka
Iz prostora BAZE na Novoj cesti 66 preselili su se na novu, sasvim neočekivanu lokaciju i nastavili umjetnički rad u vlastitom aranžmanu, ovaj put bez ikakvog profesionalnog vodstva.
Utopijsku ideju valjalo je provesti u djelo, a za početak bilo im je potrebno novo sjedište. Dakako da su Trešnjevčani namjeravali ostati na Trešnjevci, ali kafići i parkovi nisu zadovoljavali uvjete za potpunu kreativnu koncentraciju kakva im je potrebna.
Mozgali su i mozgali, a vjerojatno bi i odustali, da se nije pojavio prijedlog koji je sve oborio s nogu. Novo mjesto za sastajanje postao je Jasminkin odvjetnički ured.
Foto Antonija Novaković
Jedna od predanih polaznica, a „po danu“ odvjetnica, za novo sjedište ove „incognito“ radionice ponudila je svoje radno mjesto.
Ohrabreni Jasminkinom inicijativom, procijenili su da je ovo jedna od onih prilika koje se ne propušta i zaputili se, neki po prvi put, u odvjetnički ured.
Konferencijski stol za kojim Jasminka obično prima stranke, u četvrtak 18. svibnja postao je „poprište zločina“ tajne organizacije zaljubljenika u književno-likovnu umjetnost.
Foto Antonija Novaković
Tamno prozirno staklo stola zatrpali su časopisima, novinama, brošurama, reklamama i turističkim prospektima, a neizostavne škare i ljepilo na prvome su susretu dijelili jer od silnog uzbuđenja mnogi nisu ponijeli osnovna sredstva za rad.
Prvi susret ionako je bio isuviše uzbudljiv sam po sebi, a svaka sumnja u novoosmišljeni način rada bila je uklonjena čim su se udobno smjestili svaki u svoj uredski stolac.
Foto Antonija Novaković
Jasminka je probila led prvim zadatkom, kolažem malog formata na slobodnu temu, a radove je na kraju ponosno izložila na radijatoru, ne zamarajući se vječnim pitanjem „što će stranke misliti“.
„Ako netko ima problem s time što ovdje radimo, ne želim ga zastupati“, zaključila je Jasminka uz zavjerenički smiješak i škare u rukama.
Dok su rezali i lijepili, prisjećali su se Olje i Božene i njihovih savjeta o kompoziciji i inspiraciji.
Foto Antonija Novaković
Iako više ne operiraju pod njihovim budnih okom, umjetnice su ostavile snažan dojam na grupu koja se u žaru rada nostalgično prisjeća njihovih intervencija, trudeći se zadržati jednaku mjeru profesionalnosti.
Među izrezotinama našlo se i nezaobilaznih slastica, a trešnjevačke trešnje bile su točka na „i“ improviziranih susreta nekolicine Trešnjevčana, spremnih na izazove.
Jedan od njih bio je i prvi literarni zadatak u kojemu su se morali zaputiti u šetnju starim kvartom, odabrati kuću ili stan koji im nečime rezonira i napisati kako zamišljaju život na jednom takvom mjestu.
Svatko se zaputio nekim svojim putem, geografski i stilski. Na sljedećem susretu 21. lipnja, pokazalo se kako se istoj temi može pristupiti na bezbroj načina, pa su tako osvanule Mirjanina povijesna priča koju pripovijeda sama kuća, Markova perspektiva najomraženijih stanovnika kvarta – trešnjevačkih štakora, Jasminkina fiktivna ispovijest stanara kućice u kojoj se treba saginjati te moja apologija pomahnitalog biljnog raslinja koje preuzima zapuštene parcele nekadašnjih radničkih stanova.
Jagoda, koja je mislila da ne može bog-zna-što smisliti u zadnji čas prije dolaska na radionicu, pojavila se s univerzalnom pričom o prolasku vremena i smjeni generacija nad kojom su se svi zamislili.
Foto Antonija Novaković
Željka je došla praznih ruku, još uvijek spremajući svoj uradak, ali i sljedeći jedno od značajnijih „pravila“ grupe: važno je pojaviti se, sve ostalo je sporedno.
Nakon dva susreta, „ilegalci“ su dokazali da se ne šale, a sentimentalna želja za nastavkom radionice nije bila samo puka utopija. Prešavši s riječi na (umjetnička) djela, našli su klimatiziranu kreativnu oazu u kojoj se jednom mjesečno mogu prepustiti onome čega se nisu htjeli odreći.
