Glassaloni, svjetlarnici, svjetlopisne radionice, paviljoni od stakla... Nadimci su to koje su Zagrepčani početkom 20. stoljeća nadjenuli  fotografskim ateljeima, popularnim gradskim 'hoch' zdanjima koja su vrlo brzo postala mjesta živahnog okupljanja intelektualne, političke i kulturne elite.

Fotografija, čudo tehnike u Zagreb je stigla sredinom 19. stoljeća i ubrzo postala unosan zanat pa su fotoateljee otvarali mnogi, no jedini u Zagrebu sačuvan do dana današnjeg je onaj u dvorištu Ilice 8, smješten u najbližem susjedstvu kafića Vespa i nekadašnjeg javnog kupališta Dijana.

Nalazio se na dobroj lokaciji, stotinjak metara od Trga bana Jelačića pa je vrlo brzo postao među najpopularnijima u gradu, svojoj je funkciji služio šest desetljeća, a u njemu je djelovalo pet fotografa koji su obilježili povijest fotografije na ovim prostorima.

Otvorila ga je 1894. tvrtka Mosinger i Breyer, a odnedavno je u fokusu izložbe "Fotografski atelier u dvorištu Ilice br. 8" koja se do 4. studenog može razgledati u Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka.

Autorici izložbe Marini Šafarić fotografski atelieri s konca 19. i početka 20. stoljeća bili su predmetom istraživanja na kojemu je diplomirala povijest umjetnosti i muzeologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a ovom je prigodom provela zainteresirane kroz postav.

Kako autorica rado ističe, cilj izložbe je približiti javnosti promišljanje o arhitekturi i važnosti fotografskih atelijera o kojima danas znamo jako malo te razmotriti njihovu zaštitu. Atelijer u Ilici, naime, bez obzira na svoju povijesnu i umjetničku vrijednost, nije zaštićen kao kulturno dobro.

“Rudolf Mosinger koji ga je otvorio u suradnji s poslovnim partnerom, fotografom Lavoslavom Breyerom bio je poduzetna ličnost i volio je novitete. Kada je došao u Zagreb, već je imao uhodane atelijere u Varaždinu i Rogaškoj Slatini gdje su imućniji voljeli provoditi praznike pa je posao cvao. Bio je vrsni litograf i osoba koja je organizirala prvu javnu filmsku projekciju u Hrvatskoj”, ispričala je Marina Šafarić.

Bilo je to u listopadu 1896. , deset mjeseci nakon prve na svijetu, kada su braća Lumière u Parizu prikazali filmove "Izlazak radnika iz tvornice" i "Ulazak vlaka u stanicu". Iste je hit naslove zahvaljujući tandemu Mosinger i Breyer u dvorani Likovne akademije gledala i zagrebačka publika.

“Duo se ubrzo razdvojio jer je početkom stoljeća Breyer krenuo u samostalne vode, dok se Mosinger posvetio pejzažnoj fotografiji i bilježenju zagrebačke arhitekture čime je doprinio očuvanju izgleda Zagreba svog doba što je danas iznimno koristan materijal istraživačima agramerske povijesti “, dodala je.  

Okrenuo se Mosinger tada i novom biznisu, foto razglednicama, a kako je posao išao odlično, fotkanje elite s tadašnje zagrebačke špice u Ilici 8 preuzela je njegova jednako talentirana supruga Amalija.

Nakon Rudolfove smrti 1918. , atelje je preuzeo njegov sin Franjo koji se za fotografa školovao u Beču. Njegov predmet interesa bila je i reportažna fotografija pa je surađivao s brojnim tiskovinama, popularizirao zanat fotografije u časopisima poput vrlo čitanog polumjesečnika za kulturu Kulisa, a u ateljeu je održavao radionice te nekoliko fotografskih izložbi.

U Ilici 8 fotografirao je i Josephine Baker, američko-francusku glumicu i plesačicu, svjetsku megazvijezdu dvadesetih. Josephine je u Zagreb došla Orient Expressom na kojemu je bio važna stanica, a odsjela u novootvorenom luksuznom hotelu Esplanade.

Početkom tridesetih kada je na Dolcu izgrađena  najmodernija tržnica u ovom dijelu svijeta, svoj je atelijer preselio ondje kako bi bio što bliže žiži zbivanja, a stari prostor u Ilici otkupila je Antonija Kulčar, legendarna Foto Tonka, jedna od ikona čitave epohe. Tonka se ondje seli iz Ateljea Vlahe Bukovca koji je bio smješten u dvorištu njegove kuće na Tomislavcu.

Tonka je već tada bila kultna faca iz grada i kroničarka svakodnevice, a svatko tko je htio biti netko i nešto u tadašnjem Zagrebu morao je imati svoj portret Foto Tonke. Ugledne gradske milostive slikala je u slobodnijim pozama u kakvima su pozirale glamurozne dame s naslovnica svjetskih žurnala. U atelijeru u Ilici 8 imala je i posebnu, Crvenu sobu gdje je snimala aktove najodvažnijih među njima.

Jednokatnu samostojeću zgradu atelijera projektirao je čuveni arhitektonski biro Hönigsberg i Deutsch koji potpisuju neke od najistaknutijih primjera kasnog historicizma u Zagrebu poput Starčevićevog doma na Trgu bana Jelačića i zgrade u Frankopanskoj 6, a autori su i prve secesijske zgrade u Zagrebu, otvorene 1899. u Ilici 33.

Eksterijer je gotovo u potpunosti sačuvan, jedino što više nema svoj izvorni, stakleni krov koji je omogućavao idealnu svjetlost za fotografiranje.  Interijer, na žalost, nije, no prema rijetkim fotografijama daje se naslutiti da je bio iznimno raskošan, poput najluksuznijih građanskih stanova iz epohe art decoa.

Vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata, 1956. Foto Tonka svoj studio seli u Rogašku Slatinu gdje i umire 1971. Nakon nje, ondje je svoje prostore imao Zagreb Film, a danas je u vlasništvu Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine i nakon potresa 2020.  zaradio je crvenu naljepnicu koja je i danas na njemu istaknuta.