Vruće ljetno poslijepodne. Klupica u parku pokraj Shopping centra Prečko. Okupilo se tridesetak ljudi. Neki su poveli su i pse. Stoje neko vrijeme, uzimaju pripremljene mape i letke. Dijele se u grupe koje odlaze u raznim smjerovima.

Prizor je to kojim je započela velika potraga za Kikom.

Mješanka ovčara teška oko 35 kilograma (velika kao prosječan labrador) nestala je prije desetak dana. Vlasnici su je na jedan dan ostavili na čuvanju navodno profesionalnoj osobi.

Iako je osoba bila upozorena da se Kika može izvući iz ogrlice te da joj treba staviti ormicu ako ju se, pa bilo to i na kratko, ostavlja bez nadzora, navodni je profesionalac zanemario upozorenja vlasnika, vezao Kiku i otišao na kavu.

Kada se vratio povodac i ogrlica bili su još na istome mjestu, ali Kike više nije bilo.

Šokirani i očajni vlasnici istoga trenutka su počeli tražiti svoju mezimicu. Javili su se svim specijaliziranim udrugama, dijelili i lijepili plakatiće s njezim fotografijama i podacima za kontakt, tragali u blizini mjesta nestanka, a pokušali su je pronaći i putem društvenih mreža pokrenuvši grupu Pronađimo Kiku. No, uzalud.

Iako su tisuće već vidjele njihove obavijesti i objave u medijima Kika još uvijek nije na sigurnom.

Vlasnica Sanja Husain objasnila nam je kako je njezina nestala kujica vrlo plašljiva i nepovjerljiva što otežava potragu. Ona upozorava ljude da je ne dozivaju i ne pokušavaju uhvatiti jer će to Kiku samo prestrašiti i natjerati u bijeg.

Vjeruje da se mješanka najvjerojatnije tijekom dana negdje skriva te da izlazi iz skrovišta samo noću ili u trenucima kada se osjeća dovoljno sigurnom.

Stoga neprestano naglašava svima kako bi, u slučaju da je ugledaju, Kiku trebali samo fotografirati i dojaviti lokaciju ili ako je to moguće slijediti ju te javiti vlasnicima gdje se kreče kako bi je oni došli dozvati i odvesti kući.

Budući da su u jednome trenutku ponudili i novčanu nagradu, dojave o navodnim viđenjima njihove ljubimice pristizale su iz raznih dijelova grada i okolice, a zadnja informacija koju smatraju vjerodostojnom usmjerila ih je prema Prečkom, gdje je i bila na “čuvanju” te njegovom južnom dijelu oko Petrovaradinske ulice u smjeru nasipa.

Oni misle da je tamo sigurno viđena prije dva dana pa su sve napore usmjerili na to područje.

Hodali su po kvartu, dijelili letke i zaustavljali svakog prolaznika kako bi se informirali nisu li možda oni vidjeli Kiku. Njihovi angažman još nije urodio plodom, ali sav taj trud izazvao je pozornost Trešnjevčana i oni su se odazvali pozivu upućenom putem društvenih mreža.

Mnogi su najavili svoj dolazak, a na dogovorenom mjestu pojavilo ih se više desetaka. Svi nazočni pokazali su kako, unatoč obvezama i teško podnošljivom vremenu, postoji suosjećanje i želja da se pomogne, a došli su i ljudi koji život ne dijele s čupavcem.

Vlasnici su se dobro pripremili. Na klupi se moglo pronaći osvježenje, a na stolu isprintane mape područja na kojima bi mogla biti Kika i pseće poslastice.

Svatko se opskrbio onim što je smatrao nužnim, a nazočni su se spontano podijelili u grupe i odabrali smjer odnosno područje koje su smatrali da najbolje poznaju i uputili se u potragu.

Mi smo se u društvu vlasnice uputili prema jugu i mjestu gdje je mješanka posljednji put viđena. Kika! Kika! – dozivala ju je samo vlasnica u nadi da će kujica prepoznati njezin glas te izaći iz skrovišta.

Nakon povika pritisnula bi nekoliko puta njezinu omiljenu gumenu igračku oblika svinje vjerujući da bi je taj poznati “kva, kva” zvuk mogao također domamiti.

Pratili smo Sanju pomno zagledavajući u svaki grm, pregledavajući zakutke i skrovita mjesta u koja bi se preplašeni pas mogao zavući. Zaustavljali smo prolaznike, dijelili letke i raspitivali se među ljudima u dvorištima jesu li vidjeli izgubljenoga psa, ali oni su samo odmahivali glavom.

Većina nam je rekla kako su već čuli da se traga za Kikom ali da ju, na žalost, nisu vidjeli. S potragom je nastavljeno i tako što su se neki čak zavlačili u šipražje s ciljem da je barem natjeraju da se oda nekim zvukom ako je u blizini. Nitko iz naše grupe nije dopustio da ga neuspjeh zaustavi.

Nakon gotovo sat vremena potrage stigla je dojava kako je sličan pas viđen u blizini Doma sportova, a grupa se nakon toga razdvojila.

Sanja je krenula prema nasipu, drugi su se raštrkali kako bi pokrili što veće područje, a mi smo se uputili na polazišnu točku kako bismo dobili nove informacije i otišli provjeriti posljednju dojavu.

Tamo nas je dočekao Luka koji je bio zadužen za koordinaciju te je čekao spreman pohitati prema Kiki ako netko javi da ju je vidio.

On nam je ispričao kako je tragom dojave da je pas viđen u blizini Velike Gorice krenuo u potragu te da je tražeći Kiku našao dva napuštena psa. Uspio ih je spasiti i smjestiti u sklonište Dumovec, ali ta “utješna nagrada” nije mu donijela olakšanje.

Dok nam je on to pričao do stola je na biciklu doletio zadihani dječak dvanaestak godina star. “Striček, ja bi pomogao”, izjavio je u jednom dahu.

Luka mu je darovao bočicu kole, opskrbio ga letkom i obećao mu da će ga častiti u McDonald’su svime što može pojesti ako pronađe Kiku. “Ja sam čuo od dečkiju iz kvarta da će to biti doživotno” izjavio je dječak, a Luka mu je sa smiješkom uzvratio “OK, onda doživotno”.

Dječak je krenuo u potragu, a mi smo tako saznali kako je Luka klincima obećao vječno čašćenje te da već gomila djece motivirano traga za izgubljenom mješankom.

Oraspoloženi ovim susretom krenuli smo prema Domu sportova, ali uzalud. Kiku nismo ugledali. Naša nada i želja da u filmskoj maniri gledamo kujicu koja veselo trči u naručje svojoj omiljenoj osobe nije se ostvarila.

Ali, kako nam je, iz viđenog, jasno da nitko ne namjerava odustati od Kike i samo sudjelovanje u, koliko nam je poznato, prvoj ovako organiziranoj potrazi za izgubljenim psom priječi nam da vjerujemo u bilo što drugo osim u sretan kraj.