Muzej susjedstva Trešnjevka opet je promolio glavu iz virtualne sfere u kvartovsku stvarnost, ovaj put u obliku književno-likovne radionice pod nazivom „Papir koji liječi: kolaži i riječi“.  Smjestio se u prostor Nove Baze na Novoj cesti 66 iza izloga s još vidljivim  natpisima „BOJE I LAKOVI“ i „DROGERIJA“.

Radionicu su osmislile i vodile Olja Savičević Ivančević, spisateljica i pjesnikinja te Božena Končić Badurina, umjetnica koja se ovom prilikom bavila kolažem. Ciljana skupina bili su stanovnici Trešnjevke koji se dosad nisu bavili pisanjem i kolažiranjem.

„Bilo nam je važno osmisliti besplatnu književno likovnu radionicu namijenjenu svima zainteresiranima koji su stanovanjem ili radom vezani za Trešnjevku, pogotovo onima koji dosad nisu imali prilike sudjelovati u takvom tipu radionica.

S druge strane zanimalo nas je kako se kroz sliku i tekst može govoriti o radu, radnoj i radničkoj svakodnevici, a povezano s time i o dokolici i odmoru, na što smo se posebno fokusirale ove godine.“, pojasnila je Božena.

Dvije umjetnice imale su pred sobom zahtjevan zadatak: u pet predviđenih susreta kreativno osposobiti pojedince koji nemaju prethodnog iskustva u umjetničkom radu.

Prvi dan radionice, utorak, 28.3. bio je dan upoznavanja i probijanja leda. Većina od ukupno 11 sudionika po prvi je put kročila u prostor Baze koji će im ubrzo postati novo kvartovsko utočište utorkom od 18 do 21 sat.

Od početka bilo je jasno da ovo neće biti „obična radionica“.  Za dugačkim stolom sjedili su mlađi, srednji, stariji, različitih frizura, boja, stilova i, što je od početka naglašeno, različitih životnih priča. Svi povezani s Trešnjevkom na ovaj ili onaj način dijelili su, ako ništa drugo, tu važnu sličnost.

Krenuli smo u akciju bez okolišanja. Nakon upoznavanja s radom i fundusom Muzeja susjedstva Trešnjevka koji će služiti kao materijal za radove na radionici, dobili smo temu: dokolica, s naglaskom na njezine dvije suprotne strane: uživanje u dokolici i strah od dokolice.

U izradi kolaža na temu „heroj dokolice“ koristili smo fotografije i pisani materijal iz fundusa Muzeja. Svatko je birao svojeg heroja iz virtualne zbirke pa su se među izrezotinama ubrzo našli stvarni likovi iz trešnjevačke povijesti (neki možda još živi, neki evidentno pokojni), osvanuvši u potpuno novom kontekstu.

Crno-bijele fotografije sa savskog kupališta, mutni pogledi s obiteljskih portreta, nacereni odrasli i djeca ispred malih trešnjevačkih kućica, bicikli, gitare, kava, jelo, cigarete, pivo, preslike novinskih članaka, tramvajskih i kino karata, sudske prijave i rješenja... Sve to bili su nepresušni motivi za naše skromne kompozicije. 

Tu smo bili na Boženinom terenu. Obilazila nas je i proučavala radove, sa svakim radeći na nekoj unikatnoj ideji. Kraj prvog susreta većina je dočekala sa škarama u rukama.

Od Olje smo za kraj dobili domaću zadaću: napisati kratki tekst o danu dokolice bilo kojeg lika s fotografija u fundusu Muzeja. 
Dio radionice posvećen kolažiranju bio je poseban izazov za sve polaznike. Većina se tijekom života bavila nekim oblikom kreativnog pisanja, ali kolaž je svima bio apsolutna nepoznanica.

Božena je neposredno utjecala na naša prva iskustva s takvim tipom umjetničkog stvaranja, a naše neznanje iskoristila je kao kreativnu prednost. Nakon što nam je objasnila osnovne principe kolažiranja i neke tehnike izrade krenuli smo s radom. „Heroji dokolice“ otvorili su nam put u svijet izrezotina i ljepila i nikome nije bilo žao zaprljati ruke.

Naoružani škarama kao slikari kistovima, napadali smo isprintane fotografije, novinske članke i šarene listove prikupljenih časopisa. Božena je hodala oko nas i davala nam savjete oko kompozicije.

Ponekad bi samo malo razmjestila motive na bijelom papiru, a nekad bi jednostavno uzela škare i prerezala izrezotinu napola ili pomaknula cijelu stvar izvan okvira od bijelog papira.

„Nije poanta posložiti sve ravno. U kolažiranju se možemo igrati materijalom na razne načine. Važno je pratiti glavnu ideju, ali ponekad se ona bolje naglasi ako stvari malo „pomaknemo““, objašnjavala nam je Božena.

Kako bi prošli sve varijante, prvo samo radili i s riječima i sa slikama, zatim samo s riječima, a na kraju samo sa slikama. Pratili smo 3 teme radionice: uživanje u dokolici, strah od dokolice i bolovanje. 

Spisateljski dio radionice Olja je zamislila tako da polaznici od susreta do susreta, u udobnosti vlastitog doma i bez pritiska pišu svoje tekstove koje potom čitaju u terminu radionice. A čitanje uopće nije boljelo!

Tko god je imao tremu dobro je to prikrio. Domaća zadaća s prvog susreta bila je napisati kratki tekst o danu dokolice bilo kojeg lika s fotografija u fundusu Muzeja. S velikim zanimanjem slušao se tekst za tekstom, a nakon svakog čitanja sa žarom se raspravljalo i komentiralo.

Tema dokolice likova iz trešnjevačke povijesti izrodila je unikatne priče. Dok su se u nekima javljali idilični motivi sunca, plaže, drijemanja i ljenčarenja, neki drugi već su najavili našu sljedeću temu, strah od dokolice. Na tekstove je utjecalo više faktora.

Čuli smo različita dokoličarska iskustva, ovisno o tome kako je tko shvatio sam pojam. Od Milice koja dokolicu smatra čistim trošenjem vremena, do Jagode koja ushićeno brani dokolicu kao način života.

Od mojeg izletnika na Sljemenu koji uživa u prirodi, glazbi i društvu, do Antonelinog Slavka, narkomana slomljenog srca koji provodi dane svirajući flautu u neurednoj podstanarskoj sobici.

„Vidjet ćete, kada pišete o drugima nerijetko zapravo pišete o sebi i svojim iskustvima. Tako je lakše izreći misli, bez pritiska pisanja u prvome licu“, bodrila nas je Olja dok smo se borili s inspiracijom, autorskim blokadama i odabirom riječi.

Kad smo se prebacili na „mračnu stranu“ dokolice više nismo mogli izbjeći staviti na papir vlastite strahove i brige. Ljudi ponekad više pate zbog slobodnog vremena nego što u njemu uživaju.

Neki termini pretvorili su se u grupne rasprave na kojima je svatko, barem jednom, podijelio svoje mišljenje i svjetonazor oko te dandanas kontroverzne teme. 

Besposličarenje se oduvijek smatralo izuzetno nepoželjnom aktivnosti, a nedavno se počelo ozbiljno govoriti o štetnosti prekomjernog rada, riziku od takozvanog „burnout-a“ i upozoravati ljude kako imaju pravo uzimati predahe i biti psihički sposobni uživati u slobodnom vremenu.

„Pojam dokolice neki doživljavaju pozitivno kao slobodno vrijeme koje nam je neophodno, a drugi kao besmisleno ljenčarenje. Mi smo se na kraju ipak složili oko toga da dokolica ima potencijal otpora, da je zdrava i nužna za kreativnost i međuljudske odnose te nam je potrebna barem onoliko koliko i rad.“, rekla je Olja.

Svatko od nas pisao je vlastitim „jezikom“ i istaknuo se po nečemu. Željka nas je svakim susretom počastila nekim vlastitim neologizmom, Marko (od grupe i voditeljica priznati budući književnik) predstavio nam je kolumbijski „dokolicin“ u krvi, Miličini rukom pisani memoari o iskustvu iz djetinjstva potaknuli su ozbiljne razgovore o grižnji savjesti oko dokolice, a Jagodini transkripti splitskog dijalekta pokazali su sliku širu od trešnjevačke.

„Dobili smo autentične, duhovite i dirljive priče na temu grižnje savjesti i straha od dokolice. To su bitna svjedočanstva o našem vremenu iz prve ruke. Naravno, kroz praksu otkrijemo i poneku tajnu spisateljskog zanata.“, objasnila je Olja.

Posljednja tema „bolovanje kao prinudni odmor“ bila je točka na i svih prethodnih zadataka.  Mirjana, kojoj je bilo lakše pisati kroz zamišljeni lik opisala je iskustvo lažnog bolovanja pod naslovom „Kapi za uši“, Dražana se prisjetila nekih intimnih roditeljskih trenutaka kada bi joj dobro došlo kakvo bolovanje, Marija je u nedostatku inspiracije napravila još kreativnije rješenje no što je mislila - tekst građen od statističkih podataka vezanih za bolovanje zaposlenih mama poput nje, a Jasminka je zablistala autobiografskom ljubavnom pričom o ljudskom ponosu i razbijenoj trtici.

Tako se na Novoj cesti 66 mjesec dana rezalo, lijepilo, pisalo i brisalo.  Za stolom prepunim novina, časopisa, izrezotina, a često i kolača stvorili smo nešto više od književnih i likovnih radova: zajedništvo naizgled nepovezivih ljudi.

Mame s nedostatkom vremena za ljenčarenje, umirovljene žene koje su se naradile, a sada dokolicu prigrljuju kao novog prijatelja, mladić dokoličar u sretnom braku s hiperproduktivnom znanstvenicom, Splićanka dotepenka koja se ni na Trešnjevci nikad neće odreći svog mota o dalmatinskoj dokolici - svi pod istim krovom. Dojmovi polaznika radionice bili su beskrajno pozitivni, a ponajviše oko novih, neočekivanih poznanstava.

„Ova radionica me oduševila. Iz mene je izvukla nešto što sam oduvijek htjela raditi, ali očito nisam uspjela početi sama. Nadala sam se da će biti dobro, ali nisam bila spremna na ono što me dočekalo.

Svakog utorka nakon radionice došla bih doma ispunjena maksimalnom pozitivom“, rekla je Jagoda, dodavši da bi rado nastavila rad s ovom grupom „u ilegali“, žaleći što je gotovo.

„Imala sam tremu od kolažiranja jer se u to slabo razumijem. Ali vodstvo je bilo idealno, uz dovoljno podrške, ali i davanja slobode. Radionice su mi vrijedne zbog dvije stvari: susreti s drugim ljudima, što mi je u mirovini teže nego prije, a drugo izlazak iz otupljujuće svakodnevice. Spojiš se s onim djetinjim u sebi i potakneš kreativnost i životno veselje“, dala je svoj dojam Mirjana.

„Radionica je nadmašila moja očekivanja. Znao sam da ću uživati u umjetničkom stvaranju jer to inače radim i volim, ali najljepši dio bili su mi ljudi. Upoznati ih i čuti njihove priče. Živim u svom malom krugu i često nisam svjestan što se događa izvan njega“, objasnio je Marko.

Pet susreta prošlo je nevjerojatno brzo. Odmah su počela govorkanja o nastavku rada grupe, makar u nečijem stanu ili uredu. Zadovoljne radovima i ishodom onoga što su osmislile, voditeljice su predložile završnu izložbu koja se održala 3. 5. u 19 sati u Novoj Bazi.

Uz izložene likovne radove, svatko je pročitao i jednu kratku priču. Pored obitelji i prijatelja polaznika izložbu su posjetili i neki sudionici prethodne radionice. 

Izgleda da su Božena i Olja ostvarile cilj, a moguće i više od toga. Možda su pronašle i dodatni motiv za nastavak suradnje s udrugom BLOK i Muzejem susjedstva Trešnjevka.

A što će biti s Antonelom, Jasminkom, Dražanom, Marijom, Jagodom, Željkom, Markom, Milicom, Mirjanom i Ivom? Nastavili pisati ili ne, pamtit će ovo iskustvo, a i obećali su kako neće propustiti priliku za kavu i druženje ako se takva ukaže.