Evo nas i u predzadnjem mjesecu ove godine u koji smo ušli bez studeni, pod suncem, ali i pod dojmom prosvjeda na Grbavici.

Nas nekoliko desetaka okupilo se u afirmativnom razgovoru tijekom kojega smo doznali kako je betoniranje zelene površine iza hotela Panorama počelo u kolovozu, a veliko je pitanje hoće li i napredovati i do kuda.

Naime, među okupljenima zatekli su se i predsjednici te članovi mjesnih odbora i jedan zastupnik Gradske skupštine pa su donijeti i neki konstruktivni zaključci odnosno plan djelovanja u koji je uključeno prikupljanje dokumentacije i nacrta iz GUP-a, pomno praćenje razvoja radova i uključivanje susjeda u rad mjesnih odbora.

Radovi i dalje napreduju, ali barem nema spavanja ni odmahivanja rukom. Od građevinskih tema odmorili smo se na kestenijadi s "Malim zelenim vrtlarima" "Eko ekipe Prečko," ali ni u tom djelu kvarta nisam našla nikoga kome bi trebalo iscijepati drva tako da sam uistinu tužna jer me ovaj dio godine sjeti na obvezu iz djetinjstva kad smo nakon svoje šupe, išli baki na Ljubljanicu kako bi njoj iscijepali drva, a zatim i njezinoj susjedi.

Nagrada je bila najfiniji bakin čušpajz, ali vjerujem kako bi i bez nagrade današnji podmladak i te kako pomogao u slaganju drva našim najstarijim susjedima pa na tom tragu i radimo za sljedeću zimu.

Mislim kako bi bilo skroz fora utemeljiti kvartovsku tradiciju da se mi snažniji stavimo na raspolaganje našim starim susjedima i svake  jeseni naslažemo im ogrjev u šupu.

Koliko ću uspjeha imati u tome, znali bumo sljedeće jeseni, naravno, ali ne odustajem dok ne primim sjekiru u ruke. A ne zaboravljamo ni one starije susjede kojima ne treba nacijepati drva pa ćemo za koji dan ponovno obići stanovnike staračkoga doma na Selskoj. Oni nikada ne miruju pa idemo provjeriti kakvu zabavu pripremaju za zimu.

Ovo je i ono doba godine koje nam češće u sjećanje dovede preminule drage ljude, a pogotovo na blagdan Svih svetih. Mišljenja sam kak' bi zbilja bilo divno kada bi tijekom cijele godine prema našim voljenima, kojih više nema osim u mislima i srcu, prema živima bili najbolji što možemo.

Jer kako je moja pokojna mama znala reći; "Iva, čovjeku pomozi dok je živ jer kad umre, tak' mu je svejedno."

I neka nam i blagdan koji obilježavamo danas bude motivacijom da jedni prema drugima budemo što bolji tako da, premda nas ne bude jednoga dana, za sobom ostavimo tragove koji će nadahnuti daljnje generacije da čine dobro.

Pa makar to bilo i samo cijepanje drva jednom susjedu jedanput u godini.

Vaša Iva