Jedno čudno prijateljstvo
Dok je trajala istraga policajci su Štefa gotovo svakodnevno izvodili iz zatvora. Bilo je tu posla za godinu dana , a svaki je njihov novi susret Stjepan započinjao šalom
ARHIVSKI ČLANAK
FOTO: R Scott Tyler
TEMELJENO NA ISTINITOM DOGAĐAJU

Već je pala noć kada je Štef na jednom manjem zagrebačkom groblju oprezno i tiho otvorio vrata kapelice i upalio svjetlo. Na sredini prostorije, na hladnom stolu ležao je mrtvac odjeven u odijelo za pokop.

Kada je ugledao stol, umorni Štef se obradovao jer mu se nakon dugog pješačenja sa Sljemena konačno pružila prilika da prilegne i da se odmori, ali mjesta za dvojicu nije bilo, jedan od njih morao je na tlo. Podmetnuo je ruke ispod mrtvaca, spustio ga na pod, legao i zaspao.

Probudilo ga je lupanje lopatama koje su grobari uzimali iz druge prostorije ali oni nisu ulazili u kapelicu. Štef je vratio mrtvaca na stol i prekrižio mu ruke, izašao i krenuo prema tramvajskoj stanici.

Sjeo je u prvi tramvaj koji je naišao i krenuo na "posao". Ušao je u bolnicu i odvažno krenuo, pomiješan s medicinskim osobljem i pacijentima. Da ne bude sumnjiv, ušao je u praznu sobu, obukao bijelu kutu, stavio masku na usta i ni manje ni više, ušao u rađaonu u vrijeme dok je žena rađala.

Shutterstock.com

Ilustracija:

Porođaj je vodio profesor okružen studentima. Štef se progurao do njega i predložio mu:

- Kolega, ja mislim da bi ona već mogla početi malo jače stiskati !

Profesor ga je začuđeno pogledao:

- Oprostite, ja vas ne poznajem!

- Ja sam doktor Marić, prije nekoliko godina bio sam vaš specijalizant, slušao sam vaša predavanja.

Profesor nije htio ulaziti u polemiku sa "doktorom Marićem", a nije ni bilo vremena za to, samo mu je dobacio:

- Dobro, odite u moju kancelariju, nakon poroda ćemo razgovarati.

Štef je izašao iz rađaonice i ušao u ured profesora gdje su studenti ostavili svoju garderobu. Brzo i vješto je počistio sve što su imali u džepovima i torbama i napustio bolnicu. Dolaskom u ured, sve je dočekalo iznenađenje - i profesora koji "kolegu" nije našao u svom uredu a pogotovo studente koji su ostali lakši za svoj džeparac.

Štefova specijalnost, naime, bile su krađe po poduzećima, bolnicama i ustanovama. Pristojno odjeven dolazio bi u poduzeća i ulazio u kancelarije za vrijeme gableca, kada su sobe bile prazne. Za nekoliko trenutaka pokrao bi torbice i novčanike iz džepova, stavio bi ih u oveću vrećicu koju je uvijek nosio sa sobom.

Bio je izuzetno snalažljiv i prije nego bi ušao u kancelariju, pogledao bi na vratima natpis tko radi u toj sobi. Ako bi nekoga zatekao, rekao bi da traži osobu koju je pročitao s pločice, a ako bi se taj i javio i rekao da je on taj, onda bi se Štef ispričao i rekao da ne traži njega, da je zabuna: Hm, oprostite, krivo su me uputili, ili “krivo sam shvatio!”.

Nitko nije posumnjao čime se Štef bavi. Deset godina je ovako krao, a da nikada nije pao u ruke policiji. Bilo je dana kada je "posao" cvjetao. Kada bi nakrao dosta novca, onda bi pravio pauze dok sve ne potroši. Obično bi odlazio na Sljeme gdje bi se odmarao.

bike.com.hr

FOTO: : Sljeme

No, sreća lopova je nepredvidiva i varljiva. Jedne večeri, Štef, onako povisok, mršav, s dioptrijskim naočalima, duže, crne kose, odjeven u traper jaknu i hlače, ušao je u veliki hodnik jednog zagrebačkog hotela.

Dugo se zadržavao oko recepcije, nervozno šetajući i postao sumnjiv jednom zaposleniku koji je nazvao policiju. Policajci su ga priveli u policijsku postaju Centar i ostavili ga u hodniku.

Baš tada u zgradu je ušao Branko, pomoćnik zapovjednika. Zastao je, odmjerio mladića i odmah ga pozvao u svoju kancelariju. Zapovjedio mu je neka izvadi sve što ima u džepovima i Štef je to učinio.

Nekoliko fotografija s muškarcima u pomalo “slobodnijim” pozama bilo je dovoljno policajcu da posumnja kako je Štef homoseksualac i upitao ga je:

- Niste li vi možda homoseksualac?

- Da, jesam. U hotelu sam čekao prijatelja. Nije došao u zakazano vrijeme, vi ste naišli prije, odgovorio je Štef mirno.

Te večeri Branko nije s njim puno razgovarao, ali neki unutarnji poriv govorio mu je da je Štef kriminalac "velikog kalibra". Odlučio ga je sada pustiti kući ali ako Štef ujutro sam dođe u policijsku postaju.

Štef je obećao da hoće. Pružili su ruku jedan drugome i rastali se. Obojica su nakon rastanka razmišljali, Branko, da li je dobro postupio što ga je pustio, a Štef, da li da uopće ujutro dođe.

thejournal.ie

Ilustracija:

Tijekom noći Štef se dugo lomio da li da dođe ujutro u postaju ili ne. Ipak je odlučio otići jer je dao riječ. Ako ne dođe, mislio je, naći će ga policajci kad-tad a Branko je na njega ostavio pristojan dojam.

Do tada je Štef, naime, mislio kako su svi koji su zavirili u policijsku postaju dobili batine, a eto, Branko ga nije tukao što mu se svidjelo.

Ujutro su Štefa dočekali policajci Vinko i Galib. I oni su korektno i profesionalno radili svoj posao, korektno su razgovarali s njime. Niti jedan nije ni podigao glas na njega. Štefu se i to svidjelo i nije ni primijetio kako je glatko počeo pričati o svojim krađama.

Sam je odlučio da ne ostane na samo nekoliko priznatih krađa, kako je u početku mislio i priznao je toliko da mu policajci u početku čak nisu niti vjerovali. Ubrzo su se uvjerili da Štef govori istinu jer su zavirili u arhivu i zaista tamo pronašli da su neke od njegovih krađa prijavljene policiji. Tvrdio je da je za deset godina, koliko se bavi tim "poslom", izvršio bar 5000 krađa.

Uobičajeno je da u ovakvim slučajevima policajci zavire u svoje evidencije kako bi potražili njegov dosje i pobliže se „upoznali“ s njime. Iznenadili su se jer on uopće nije imao dosje - bio je to njegov prvi susret s policijom.

twitter.com

Ilustracija:

Za početak, sudac mu je odredio pritvor. Mogli su i dalje razgovarati s njime i svakodnevno ga izvoditi iz zatvora radi nastavka istrage. Bilo je tu posla za godinu dana.

Začuđujuće je mnogo priznao, i što je išlo dalje, naprosto, nastojao je biti što uvjerljiviji. U zatvoru je pravio pribilješke, samo da bi što sažetije pričao o svojim krađama. Štef je u biti bio veseljak. Svaki put, prije početka istrage, ispričao je po neki novi vic. Nije krio ni dogodovštine o svojim homoseksualnim vezama.

Dok je bio u zatvoru Štef nije imao nikakvih "prihoda" jer nije krao. Najveći problem su mu bile cigarete. Kada su to policajci doznali, kupovali su mu za svoj novac po šteku cigareta tjedno.

Početkom Domovinskog rata policajci su imali važnije obaveze i do Štefa su dolazili sve rjeđe. Jednoga dana kada su došli po njega, ostali su u čudu kada su im rekli kako se Štef - objesio. Zašto je to učinio, nitko ne zna.

erkolcstan.hu

Ilustracija:

Nekoliko godina kasnije, policajac Galib je otišao u mirovinu. Pokušavao je živjeti u Srebreniku kod Tuzle, gdje je rođen, ali otkad je odselio nedostajali su mu Trešnjevka, iz Jaruna kojeg je neobično volio.

Na njega su navalile i druge nevolje i u jednom trenutku je pokleknuo, izgubio nekoliko bitaka i na kraju i životnu - podigao je ruku na sebe i okončao isto kao i Štef.

Branko Lazarević
Branko Lazarević, umirovljeni pravnik-kriminalist. Cijeli radni vijek odradio u zagrebačkoj policiji u Đorđićevoj 4, od toga desetak godina kao šef odsjeka za obavljanje očevida. Novinarstvom se bavi od 1988.godine. Objavljivao je u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji,Jutarnjem listu, Vjesniku, Areni i 24SATA. Objavio je šest knjiga, a za Trešnjevčane će pisati priče temeljene na činjenicama prikupljenim tijekom rada i zabilježenim u njegovim brojnim službenim bilježnicama i pokušati će im približiti svijet policijskog rada i načina razmišljanja.