Na jednom trešnjevačkom semaforu, javljaju nam vidjeoci, ističe se žuta tabla pri čijem se vrhu zloguko crveni riječ „Pozor!“. Ispod nje, nešto mirnije i informativnije, crni se naputak: „Pritisnite za dobivanje zelenog svjetla“.

Iako nam redundancija govori da bismo u tu svrhu trebali izvršiti lagano nasilje nad nekom tipkom, pa tu i nema nedoumice, nejasnim ostaje što bi točno bilo „dobivanje svjetla“ i zašto se do susreta s rečenim semaforom zapravo nikad, čak ni u najblaženijoj dokolici, ne zapitasmo kako nastaje svjetlo i od koga/čega ga dobivamo.

Okej, da je svjetlo val i čestica u isti mah, to znade svako dijete. Da nastaje kao posljedica određenih atomskih procesa u tzv. svjetlosnim izvorima, također. Pa i da se njegovi valovi i čestice kreću prostorom određenom brzinom, koja bi nam, da je slučajno uspijemo prešišati, vjerojatno pomogla da vrijeme okrenemo naglavačke.

Vjernici među nama prisjetit će se zasigurno da je u nekom trenutku Postanka Svevišnji upalio svjetsku rasvjetu apodiktičnim „neka bude“, na što bezimeni kroničar posvemašnje geneze zabilježi: „I bi…“ Što bi? Pa svjetlo, o njemu je ovdje riječ (ta navodno bijaše i prije).

Dakle, „dobivanje svjetla“, pa i zelenog na semaforu, predstavljalo bi religiozni čin, jer svjetlo, kao i riječ, bi od Boga. Drugim riječima, natpis na semaforu nuka nas da se skrušeno pomolimo, jer molitve su, kako je negdje nadahnuto napisao Gustav Meyrink, strelice odapete u božje srce.

Jedna prilično blesava američka uzrečica kaže, pak, da od iznenadnih molitava Svevišnji poskakuje, što opet ne znači da će ih to prije uslišiti, što se mi nepristojnije trsili da ga trgnemo iz drijemeža.

Jer zasigurno svatko od nas već iks puta primijeti one nervozne suvremenike, koji na pješačkom prijelazu misle da će im se zeleni čovječuljak osmjehnuti prije, budu li tipku za „dobivanje svjetla“ pritiskali uzastopno do besvijesti.

Isto, dakako, vrijedi i za dizala, pa i za kojekakve druge električne naprave koje ćemo svojom tvrdoglavom neumornošću prije pokvariti negoli da bismo im time ubrzali rad (o kompjuterima i printerima da i ne govorimo).

Okej, semafor svojim bjesomučnim nasrtajima na spomenutu tipku vjerojatno nećemo pokvariti (kvare se oni sami od sebe dovoljno), ali ćemo se u zajednici strpljivih čekača neugodno istaknuti kao uzaludni kolerici, kojima bi, jer žučljivost je svakako luksuz, onako pravno-financijski trebalo odrapiti porez na glupost plus PDV, jer što je fanatično silovanje tipke doli dodana vrijednost?

To više što konzervativni kolerik u nama pogodnost zelenog svjetla i doživljava kao stečeni kapital lišen liberalističkog rizika prelaska ceste preko crvenog. Ali to je već tamna strana ekonomije.

A ondje, uči nas fizika, gdje svjetlo nailazi na tamu nastaju boje. Odnosno, kako reče J. W. von Goethe, boje su djela i patnje svjetla u njegovom uzajamnom djelovanju s tamom.

Ne zaboravimo, vajmarski klasik za života nije napisao samo Fausta i Werthera, kako nam sugerira školska lektira, nego i čuveni Nauk o bojama. O zelenoj boji genij ondje između ostalog kaže: „Naše oko u istome pronalazi realno zadovoljenje. (…) Ne želimo dalje i ne možemo dalje. Stoga će čovjek za sobe u kojima trajno boravi obično odabrati zelene tapete.“

I zašto nas onda upravo zeleno svjetlo na semaforu nuka da se dademo u pokret, a ne recimo crveno, koje je za Goethea „dijelom akt, dijelom potencija svih ostalih boja“?

Zato što semafor kao takav nije čedo vajmarske klasike? Ruku na srce, to bi bilo odveć prizemno. Recimo radije ovako: dok crveno svjetlo kolerikovu žuč vodi prema vrelištu i dalje, darovano zeleno bi mu trebalo pružiti zadovoljštinu smirenosti i pretvoriti ga bar načas u flegmatika (grčki doslovce: sluzavca), koji će kolnik, ako uopće, prijeći u božanskoj apatiji, ne bi li se na suprotnom pločniku smjesta ponovno raspizdio zbog nečeg drugog.

Tako, dakle, funkcionira vajmarski semafor, koji, bar za pješake, poput ovog našeg poznaje žutu boju, jer ona, što i Goethe dobro primjećuje, pozeleni tek kad se izmiješa s plavom. A kako žuta i plava u potenciji ipak postoje, „dobivanje zelenog svjetla“ značilo bi više-manje izazivanje alkemijskog vjenčanja tih dviju boja.

Takva čarolija, opet, iziskuje strpljivost i mjeru, jer ne reče li i Adam Smith da je tajna stjecanja kapitala umijeće čekanja? Sve ostalo su tlapnje, koje će čovjeka, bude li dovoljno svojeglav i nesmotren, odvesti ili na traumu ili u Vrapče, ovisno o tome što će mu u trenutku udesa biti preče.

Naposljetku, turska riječ boja – da, turcizam je to, a ni farba nije baš naša, pa neka jezični čistunci nagađaju što bi ovdje trebalo staviti – ne označava samo boju, nego i krv.

I tko dosad nije uvidio da nam je gradski ured za promet i enigmatiku jednom naoko bezazlenom porukom prišrafljenom za trup semaforskog stupa ponudio voznu kartu za nezaboravno putovanje u mračne ponore religioznosti i ekonomije, neka načas obuhvati pogledom cijeli kolaž, gdje ispod žuto-crveno-crnog upozorenja iz bjeline nekog drugog, dobrano prelijepljenog plakata stidljivo izranja riječ „kredit“, koja, što i nije neka osobita novost, vuče korijene iz latinskog glagola „credere“ (vjerovati).

Onkraj bilo kakvih ozbiljnijih filoloških namjera iz toga bi se lako dalo zaključiti da bi jedinstvenost u vjeri i lakovjernosti na nekom današnjem latinskom zvučala otprilike kao unicredit, a bez vraga svakako nije ni činjenica da je sveti Aurelije Augustin, koji je ovaj svijet u svojim spisima nazivao državom zlih anđela, u 5. stoljeću živio, biskupovao i umro u današnjoj alžirskoj Anubi, koja se u rimsko doba zvala Hippo.

Pa bi li onda skrivena poruka našeg semafora dešifrirana zapravo glasila: Ako vam banka i daruje zeleno svjetlo, čuvajte se kredita čak i kad tobože darove nose? I koga bi radi toga zapravo trebalo pritisnuti?