Otvorenje izložbe "Trešnjevka – prostor i ljudi" autora Kristijana Strukića, Gorana Arčabića i Nikoline Jelavić-Mitrović dogodilo se u srijedu 29. studenoga u Muzeju grada Zagreba u Opatičkoj 20.

" To je nastavak niza izložbi kojima pobliže upoznajemo kvartove. Nakon Trnskoga, Dubrave i Maksimira, na red je došla nekadašnja radnička periferija grada, izložba koju izlažemo ne samo zbog prikupljenih materijala, već zbog interakcije stanovnika ovog kvarta s prostorom i njihove međusobne komunikacije," među ostalim je u pozdravnom govoru rekao Kristijan Strukić.

Zahvalio je Centru za kulturu Trešnjevka i entuzijastima okupljenima oko projekta Mapiranje Trešnjevke jer su oni, kako je rekao, "svojim znanjem i energijom mnogo pomogli u ostvarenju ove izložbe."

Goran Arčabić podsjetio je kako je upravo rijeka Sava diktirala dinamiku života u ovom dijelu grada prije nego što je izgrađen nasip, a obojica su istaknuli kako su se pri postavljanju izložbe rukovodili stihom poznatoga Trešnjevčanina Zvonka Spišića "tisuću ljudi i tisuću sudbina."

Među postavljenim izlošcima su se tako mogla čuti i vidjeti snimljena svjedočanstva Trešnjevčana koji naraštajima žive na kvartu i prepričavaju običaje svojih predaka, kao i svoje vlastite.

Kako je rekao Kristijan Strukić, za potrebe ove izložbe snimljeno je 15 sati materijala koji će ostati u trajnome vlasništvu Muzeja.

Prikupljeni izlošci pak posuđeni su iz privatnih zbirki Trešnjevčana te će nakon završetka izložbe biti i vraćeni. "Došla sam vidjeti svoju baku," rekla je mlada dama Maja stojeći uz izložak Voltinog.

"Dali smo stare fotografije za potrebe izložbe, a sada kada je sve na hrpi, uviđam koliko je duše imala Trešnjevka tada iako siromašna i blatna. Sjećam se kako mi je baka pričala o svemu tome, a sada sve vidim i sama, i jako mi je drago."

Na naš upit gdje stanuje, uz širok osmijeh je rekla: "Na Pongračevu." Maja nije bila usamljena kao potomak trešnjevačkih radničkih obitelji. Šečući među izlošcima i posjetiteljima svih dobnih skupina, upravo oni mlađi osvrtali su se i gledali stare fotografije, izloženu maskotu Univerzijade i pokal KK Cibona sa sjetom.

"Ajme, sjećam se kad je građena Cibona! Selska i Končareva su još bile popločane onim kamenjem, a ne ovim asfaltom kao danas, i vozili smo se tata i ja od placa prema centru gdje smo tada živjeli, i drndao je cijeli auto od toga kamenja.

Tata je bio presretan jer niče prva košarkaška dvorana. Danas živim na Jarunu sa svojom obitelji i uopće se ne smatram djetetom centra, nego pravim Trešnjevčaninom, prisjetio se Mislav. Najviše uspomena izviralo je, razumljivo, u najstarijim posjetiteljima.

Tako se ispred panoa gdje je emitiran snimak iz 1964. godine zaustavio stariji gospodin Marjan i rekao: "Evo, po ovoj smo skeli bežali do suseda, a kuća nam je smrdjela još mjesecima nakon poplave.

Mislim kako me baš taj smrad i proganjal da se prijavim i s ostalom ekipom gradim savski nasip. Ali i takva, potopljena, navek je bila srdačna i sa susedima koji su ti pri ruci kad god i kaj god da trebaš," prisjetio se i zaključio:

"Ma nema, naša Trešnjevka je jedinstvena i k'o ju ne razme, nemre ni živeti tu."

Izložba je otvorena do 25. veljače 2018. godine.