Moguće čovjek i ne mora biti lingvist, a da u imenu Srednjaka, popularnog kvarta koji se uz ine blagodati može podičiti i najvišim trešnjevačkim neboderima, što ih, kažu, nadvisuje samo još dimnjak toplane, svejedno prepozna sredinu, odnosno njihovu sudbinsku pozicioniranost između nečeg i nečeg drugog (danas valjda autoputa i Horvaćanske, Knežije i Gajeva, što ja znam).

Akribični kartografi upozorit će, pak, da se na zemljovidima s polovice devetnaestog stoljeća Srednjacima nazivala jedna savska ada, dok se za područje istoimenog naselja, tada uglavnom još prazno i pusto, rabio naziv Tratine, iz čega bi se moguće dalo izvesti i ime Tratinske ulice, premda bi trebalo biti isto tako bjelodano da u staro doba neurbaniziranosti današnje Trešnjevke tratina nije bila samo jedna, dočim su Srednjaci unikatni.

Na to nas uostalom upozorava i duhovita rečenica s jedne web-stranice, koja, dakako, u komercijalne svrhe (pa je ovdje nećemo imenovati), pod naslovom „Urbani šarm Srednjaka“ hvali prednosti ovog simpatičnog kvarta: „Povijesno gledano, Srednjaci (…) nisu oduvijek postojali!“

Iako, isto tako povijesno gledano, malošto zaista postoji oduvijek, valja pretpostaviti da je ono što nije postojalo u nekom trenutku postalo, odnosno, kako reče nezaobilazni G.W.F. Hegel, „istina bitka, kao i ništavila, stoga je jedinstvo obojeg, to jedinstvo je postajanje“.

Isti Hegel reći će, međutim, na drugome mjestu i da „raznolikost bitka leži između dviju noći“, dakle, u nekakvoj sredini, što bismo je uvjetno smjeli nazvati i zlatnom, a to nas opet vraća Srednjacima, koji možda nisu središte svijeta (to bi u zagrebačkom slučaju prije bilo Središće), ali svakako zauzimaju strogo određen položaj naspram, hoćemo li, hegelovske neodređenosti ništavila, na kojoj, e tu ga je pokojni zaista zakomplicirao, spomenuta raznolikost naposljetku i počiva.

Mogu li se Srednjaci shvatiti i bez tzv. klasičnog idealizma pritom je sasvim drugo pitanje. Na njega također pokušava odgovoriti citirana web-stranica: „Bogata povijest (Zagreba, nap. a.) koja uključuje lov na vještice, krvave bitke i čudom obavijena kamenita vrata (…) samo je vrh sante kada je u pitanju esencija filozofije Croatia Full of Life, fraze koja se često provlači kroz hrvatski turizam.“

Srednjaci su, pak, „urbano središte modernog Zagreba koji je dom sve većem broju apartmana koje biraju gosti ne previše željni spavanja u uvijek budnom središtu grada“.

Ostanemo li vjerni „esenciji filozofije“, iz ovog možemo zaključiti: a) da ledene sante – ili, točnije, bregovi – imaju vrhove pune vještica, krvi i čuda, b) da su se Srednjaci, što je vidljivo i okom laika, nakon što su nastali u nekom trenutku ipak i urbanizirali, c) da je Zagreb, poput New Yorka i drugih aglomeracija suvremena svijeta, grad koji, bar u svom striktnom središtu, nikad ne spava (čemu će se od srca nasmijati svatko tko je bar jednom u gluho doba noći prošetao istim) i d) da je stranica koju citiramo kao izvor mudroslovnog nadahnuća zapravo reklama za turističke apartmane, od kojih jedan zaista postoji u nadaleko vidljivom arhitektonskom mega-kompleksu u Ulici braće Domany, ali mu ovdje iz komercijalnih razloga ne bismo navodili ime.

Zaoremo li, međutim, još malo dublje u tu proznu povjesticu, shvatit ćemo da Srednjaci nisu samo nekadašnje selo, koje je sredinom 19. stoljeća pripojeno gradu, da nisu samo radnički kvart, čije su novogradnje stale kontinuirano nicati nakon velikog izlijevanja Save 1964., pa ni puki „socijalistički klaster“, ma što to bilo,  jer „pronaći smještaj u Srednjacima znači naći utočište od gradske vreve i ostalih zanimljivosti koje mogu zavesti i umoriti svakog putnika namjernika“.

I sad, što je pjesnik točno htio reći? Da su Srednjaci svetište puke dosade, zen-oaza i urbanistički srednjak zaboden u oko gradskoj nesanici koja svojim zanimljivostima i znamenitostima zamara i umara čestite namjernike u potrazi za suštinom čiste kontemplacije, odnosno zasluženim snom? 
Valjda ipak ne, jer ima i u podnožju nebodera dosta lijepih birtija (pa i ona jedna s druge strane Horvaćanske, kojoj je autor ovih redaka nekoć sentimentalno proricao veliku budućnost, premda ta, kao i tolike druge proricane budućnosti zasad uredno izostaje).

Ima iza njih i pravi potok (Črnomerec), pa i ona široka travnata usjeklina među zgradama na kojoj se urbanim vidovnjacima jednoć priviđala tramvajska pruga do Jaruna. Zapravo, ima svega što kvart i bez luksuznih „utočišta“ čini kvartom, a odnedavna, ako je suditi po medijskim napisima, ima i zavidne građanske požrtvovnosti, da ne kažemo kulture.

Mislim, dakako, na onog simpatičnog gospodina koji je za nedavne strašne i nadasve zastrašujuće oluje nesebično pritekao u pomoć nesretnoj gospođi koja se na kišnoj vjetrometini u paničnom strahu posljednjim snagama držala za prometni znak i pomogao joj da se živa dokopa istinskog utočišta. Svakako se od srca pridružujem čestitkama „junaku sa Srednjaka“, koji je svojim činom pokazao da slamčica spasa može biti itekako čvrsta i pouzdana, samo ako se hoće.

Možda bi na ovome mjestu bilo zgodno prisjetiti se i poznate rečenice Blaisea Pascala kako je čovjek samo „trska na vjetru, ali trska koja misli“, te kako je „pravilno mišljenje osnova morala“, ali iz nje, bojim se, mediji hrvatske današnjice ne bi mogli izvući ni valjano ubitačan naslov, nekmoli traljavo strukturiranu vijest.

Za meteorološku katastrofu, koja je, eto, vidno poharala i Srednjake, stoga će se radije koristiti prenesenicama kao što su „apokalipsa“ (otkrivenje, kolokvijalno: smak svijeta) ili „armagedon“ (poprište posljednje bitke između snaga dobra i zla), što nas, opet, nuka da se duboko zamislimo nad upućenošću medijskih mašinista u mehanizme pravilnog korištenja eshatoloških metafora (kao da u Bibliji nema i manje finalnih elementarnih nepogoda, od općeg potopa do onih žaba što su se onomad poput kiše izlile nad Egiptom).

I kakve to veze ima sa Srednjacima? Pa, nekakve valjda ima, jer se, čitamo, na uvodno spomenutim starim zemljovidima malčice istočno od srednjačkog otoka može pronaći i naznaka „Schwimmschule“, dakle, postojala je ondje negdje u neko doba čak i škola plivanja, a takva bi se u slučaju novog sveopćeg potopa mogla također pokazati spasonosnom.

Za rad kod kuće još dva inspirativna pitanja: 1.) zašto poplavu iz 1964. zapravo nitko nije nazvao apokaliptičnom ili bar biblijskom i 2.) ne bi li se, kajkavštini starine za volju, umjesto Srednjaci katkada možda ipak trebalo reći Srednjaki?

Sastavke o Hegelu i Trešnjevci šaljite, pak, s povjerenjem na adresu uredništva.