U večernjim satima u utorak 21.ožujka dio pločnika (a i kolnika) trešnjevačke Nove ceste okupirali su posjetitelji izložbe Muzeja susjedstva Trešnjevka.

Slučajni prolaznici s nevjericom i znatiželjom probijali su se kroz veselu gomilu i oprezno zavirivali kroz izloge prostora Baze na Novoj cesti 66. Unutra su u prvom planu mogli vidjeti ljude sa slušalicama na glavi, a iza njih košnicu posjetitelja izložbe koji su manevrirali oko centralne instalacije. Informacije su prikupljali i od ispred okupljenih posjetitelja.

Saznali su kako je razlog ovog okupljanja otvorenje izložbe radova umjetnice Božene Končić Badurina inspirirane životom Trešnjevčanke Jadranke Klekar, borkinje za radnička i ženska prava. Pod imenom „Jadrankin prvi život“ izložba je dio programa “Muzej susjedstva Trešnjevka — živa baština”.

Na ulazu je kustosica Ana Kutleša upućivala posjetitelje na tipku kojom se na “portafonu“ aktivirao audio zapis uvoda u izložbu odnosno uvod u životnu priču Jadranke Klekar.

Slijedi ulazak u prostor izložbe, a tamo, prostornim ograničenjem unatoč, dominira instalacija napravljena od maketa stanova koja seže gotovo do stropa. Na nekoliko mjesta u prostoru postavljeni su uređaji s pripadajućim slušalicama putem kojih se može preslušavati audiozapise iz 2001. godine zabilježene tijekom štrajka zaposlenika hotela Laguna. Štrajka koji je predvodila Jadranka.

Duž zidova postavljeni su crteži koji stripovskim fragmentima opisuju i prate period „prvog Jadrankinog života“ od rođenja, odrastanja i rada na Trešnjevci pa do štrajka u hotelu Laguna gdje je na radnom mjestu, u aperitiv baru, provela 35 godina.

Strop je, kao reprodukcija stropa aperitiv bara, dio izložbe, a samo je njegovo postavljanje trajalo tjedan dana.

Prigodom otvorenja moglo se upoznati i motiv izložbe. Vedra gospođa Jadranka rado je odgovarala na pitanja posjetitelja.
„Netko mi je javio ili sam pročitala da se ovdje skupljaju odjevni predmeti iz posrnulih tvornica.

Ako imamo nešto iz tog vremena, iz škole, stanovanja i to, da se to skupi za Muzej susjedstva Trešnjevka. Pošto ja živim na Trešnjevci otkad sam se rodila, meni je ta ideja bila super! Ja sam odmah počela.“, otkrila je Jadranka kako je sve započelo.

„Kad sam se rodila, moji su roditelji živjeli preko puta benzinske, u onoj žutoj zgradici. A iza, u onom parku, tu sam se ja igrala. Imam jednu prekrasnu fotografiju iz tog parka kojoj se od malena divim i sviđa mi se.

Nju sam donijela. I mamine i bakine slike iz tog parka. Onda nije imao ime, a sad se zove Park Zvonimira Milčeca. Tu je prolazilo moje djetinjstvo.“, prisjetila se Jadranka uz osmjeh, „I tako je počelo. Donesem neke stvari i ispričam ovo. Pa donesem neku iz škole... U jednom momentu tražili su sve vezano uz Novu cestu. I onda se ja sjetim! Četiri adrese sam imala u Novoj cesti, a i školu sam tu završila .

Pa sam im to ispričala... Tako sam neke stvari nosila i usput pričala o tim fotografijama. Onda je Božena to počela stavljati na papir pa je sve krenulo“, objasnila je Jadranka

„Suradnja s Jadrankom je bila odlična, odmah je razumjela o čemu se radi i strpljivo je odgovarala na sva moja pitanja, na naše je sastanke donosila mnogo fotografija, i općenito vrlo slikovito i živo pričala o svojem životu.

Sastajale smo se više puta, provele sate i sate u razgovoru, bile stalno u kontaktu i ona je cijelo vrijeme bila uključena u proces nastajanja izložbe.“, ispričala je autorica izložbe Božena Končić Badurina svoje viđenje njihove suradnje,

„Jadranku sam odabrala posve intuitivno. Od svih materijala i fotografija koji se nalaze u fundusu Muzeja susjedstva Trešnjevka od početka mojeg istraživanja i prvih skica Jadrankine fotografije su mi bile najčešći motiv, zapravo lajtmotiv bilježnica u kojima sam crtala i radila bilješke. Vrlo rano, puno prije nego što sam je upoznala, ona se isticala kao moguća glavna junakinja mojeg budućeg rada.“, pojasnila je.

„Jadrankin život toliko je bogat i istovremeno, u nekim periodima, toliko težak da mi se svaka fikcionalizacija tu činila potpuno suvišna. U seriji crteža bilo mi je važno pratiti kronološki slijed od djetinjstva pa do štrajka u hotelu Laguna, nakon čega Jadranka odlazi u mirovinu i čime na izložbi zapravo završava taj njezin prvi život.

No s druge strane priča je niz crtica, fragmenata, trenutaka u njezinom životu i ostavlja, nadam se, prostora za zamišljanje i upisivanje vlastitih značenja u neizrečeno. Slično, kao niz fragmenata, funkcioniraju i zvučne vinjete, ali i stambeni stup Jadrankinih podstanarskih stanova i sobica, kao i strop koji rekreira strop na Jadrankinom radnom mjestu. Ana Dana Beroš je doista odličnim postavom izvrsno nadogradila priču.“, ispričala je autorica izložbe.

Prateći slike redom nije teško uočiti kako je, usprkos ponekad ozbiljnom i potresnom sadržaju, Jadranka na crtežima uvijek nasmijana.

„Božena to nije samo tako prikazala, ja sam se stvarno smijala.“ osmjehom je potvrdila Jadranka dok se divila središnjoj instalaciji koja je zapravo toranj od maketa stvarnih stanova u kojima je živjela posloženih jedan na drugog, dok je na vrhu tornja postavljen Jadrankin idealni stan zamišljen u jednoj kreativnog igri.

„Fenomenalno je! Božena je rekla da joj opišem kako bi izgledao moj idealan stan, i kad sam ga opisala, pomislila sam da ću ga i dobiti!“, objasnila je, uz neizostavni osmjeh, promatrajući pritom svoje naslagane stanove.

Naizgled nestabilna, instalacija je pokazala izuzetnu izdržljivost ostajući čvrsta i postojana usred gužve, čak i kad se našla u fokusu interesa najmlađih posjetitelja izložbe pa i ponekog nazočnog ljubimca.

„Znate, to je kao da vam netko na glavu stavi vaš život. To je to. I onda vas prosvijetli i shvatite što ste u životu pridonijeli. To ja velim – „moja mala kap“. To vam je tako. To je moja mala kap koja je pridonijela da se otkrije vrijeme i društveni život kakav je bio u mojoj mladosti.“, zaključila je Jadranka.

 „Jako mi se sviđa ovaj strip-moment!“, rekao je jedan mladi posjetitelj izložbe, „Sviđa mi se to da nije neka velika naracija. Posebno mi se svidio crtež s početka Jadrankine priče: kada roditelji vojna lica nisu dopuštali svojoj djeci da se igraju s djecom iz radničkih obitelji pa su se djeca zavukla u haustor zgrade i tamo se zajedno igrala.

Taj moment me odmah uvukao! A super mi je i ovo sa stanovima. Ovo je prikaz običnih svakodnevnih života u Jugoslaviji na Trešnjevci, a takve priče se danas najčešće demonizira ili romantizira. Ova izložba prikazuje Jadrankinu stvarnu, „običnu“ priču.“

U Jadrankin prvi život moglo se zaviriti do 16. travnja u prostoru Baze na adresi Nova cesta 66.