Što bi čovjeku nevičnom Trešnjevci trebalo pasti na pamet pri spomenu Rudeša? Na prvi pogled ne baš mnogo. Okej, NK Rudeš, to ipak da. Ili eventualno, ako ste gastronomski insajder, Vilimovi ražnjići u Aninoj.

U još rjeđim slučajevima činjenica da se Rudeš, koji do duboko u dvadeseto stoljeće nije pravo ni pripadao Zagrebu, može podičiti drugom najstarijom izvangradskom osnovnom školom na području metropole, otvorenom 1895., tridesetak godina nakon najstarije, Vrapčanske (posrijedi je ona ruševina na uglu Rudeške i Anine, čijim bi se konzerviranjem netko moguće i mogao pozabaviti).

Jezikoslovac – a to smo otkako je hrvatskog jezičnog kaosa silom nevolje ipak pomalo svi – trebao bi se, pak, zapitati odakle kvartu zapravo ime, koje ne zvuči ni vegetativno kao, recimo, Vrbani, ni znanstveno kao, recimo, Voltino, već – bar na prvi osluh – blago rečeno arhaično, ako ne i nekako animalno-dlakavo.

Ali zvuk, eto, voli prevariti, ta ne nauči li nas još Jacques Derrida da se „tragovi egzistencije“ utisnuti u tzv. „razluku“ (différance) ne naziru toliko u fonu, koliko u pismu. U lokalnom slučaju to bi značilo: ako ste negdje i načuli borbeni credo navijača Nogometnog kluba Rudeš „Moj kvart, moj asfalt!“, to vas ne amnestira da ne konzultirate i klupsku web-stranicu i tamo pročitate, istina, dosta šturu, gotovo pa vikipedijsku natuknicu kako je „prema sačuvanoj listini iz 1221. Andrija II., kralj ugarski i hrvatski, vratio banu Okiću posjed Kamešnicu pod Kalnikom, a crkvi zagrebačkoj, koja je tu zemlju dotle uživala, dao u zamjenu posjede Rodos, Viduše, Kupuk, Brate…“

Ali što mu, brate, bi taj Rodos, učenoj javnosti današnjice nadaleko poznatiji kao egejski otok na kojem se od antike naovamo uzrečično uglavnom gimnasticiralo? Otok koji ime onako mitološki duguje nimfi Rodi, kćeri Posejdona i Afrodite, koja da mu podari dražest i ljepotu, učini ga zemaljskim rajem itd. itd.? E, sad, ako se drevna Troja po uvidima kojima nas već desetljećima razveseljavaju nadahnutiji arheolozi i povjesničari, i nalazila posvuda, Rudeš prilično sigurno nije bio rajski otočić u Panonskom moru, kao recimo Susedgrad, s kojeg se onomad, za mrklih dana pradavnine, odvali stijena, pa usmrti slavnog zagrebačkog kita.

Etnografska istraživanja upozoravaju, naime, da se posjed kojim je Andrija tako nesebično mešetario vjerojatnije ipak zvao po svom vlasniku (Radoš ili nekako slično), a kako se kraljevske listine u 13. stoljeću pisahu uglavnom na latinskom – eto nam Rodosa na Trešnjevci (ne zaboravimo, taj srednjovjekovni zapis jedan je od prvih spomena trešnjevačkog područja uopće). I što bi onda trebala značiti glasovita uzrečica „Hic Rhodus, hic salta“ (Tu je Rudeš, tu skoči)?

Naputak za skakutanje po čuvenom asfaltu ili, u boljem slučaju, nogometnom terenu? Mo'š mislit. Ali sad je dobar trenutak za povratak u antiku.

Uzrečica, koliko je poznato, vuče korijene iz Ezopove crtice o „Petobojašu hvalisavcu“, jer uobraženi se atlet, kaže basnopisac, do te mjere preseravao svojim nevjerojatnim rezultatima u skoku u dalj na otoku Rodosu, da su mu iznervirani sugovornici na kraju odbrusili:

„Idou Rhodos kai apopēdēson“ (Vidi, tu je Rodos, dakle, skači!). Svoj današnji, latinski oblik rečenica dobiva oko 1500. kod Erazma Roterdamskog, a tristotinjak godina poslije njega u svojim će je „Osnovama filozofije prava“ zgodno upotrijebiti i nezaobilazni Georg Wilhelm Friedrich Hegel, upozoravajući slikovito da filozofija, ma kakva bila, ne treba govori o onome što bi trebalo da bude (to je prema Immanuelu Kantu ipak posao etike): „Uz malo preinake, uzrečica bi glasila: Tu je ruža, tu pleši.“

Odakle sad ruža, pitat će netko. Pa, mahom odatle što su neki filolozi ime grčkog otoka dovodili u vezu sa starogrčkom imenicom „rhódon“ (ruža u punom cvatu), što se dugoročno nije pokazalo previše točnim, ali svakako lijepo zvuči.

Zvuči li sljedeće filozofsko citiranje antičke zajedljivosti jednako lijepo, mudro i romantično, o tome neka sude pozvaniji. U svakom slučaju, rodska/rudeška ruža pojavit će se u 19. stoljeću još jedanput i to ni više, ni manje nego kod Karla Marxa:

„Proleterske revolucije vazda se iznova plaše neodređenosti vlastite svrhe, sve dok ne bude stvorena situacija koja bilo kakav povratak čini nemogućim, a prilike same zovu: Hic Rhodus, hic salta! Tu je Rodos, tu skoči!“ (Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, pogl. 1). 

Da ne glibimo dublje u teorijama revolucije, zadovoljimo se na ovome mjestu konstatacijom da bi Marxov poučak „najasfaltiranijem kvartu“ metropole, ma slovio on do četrdesetih godina prošlog stoljeća i sto puta kao selo, mogle dati dašak proleterskog urbaniteta, a crvenu Trešnjevku, eto, učiniti još crvenijom, jer ne krvare samo trešnje, nego bome i ruže.

A i s Hegelom, što ga Marx tako silovito želi „osoviti na noge“, mogli bismo glatko reći da nas rudeška ruža upozorava da svoje mudroserine ne ograničavamo na jalovo cendranje (tipa: školu bi trebalo konzervirati). Jer ruža je, štono reče Jorge Luis Borges, duboka i u svojoj profundnosti dublja od svih trešnjevačkih potoka zajedno.

Ako, pak, smatramo da smo preboljeli marksizam kao jednu od dječjih bolesti trešnjevačkog crvenila i priklonili se zdravom kapitalizmu hrvatskih poduzetničkih uzusa, prevedimo i „Hic Rhodus, hic salta!“ onako pučki-nemušto kao „Tu je Rudeš, tu caltaj!“ Pa tko na asfaltu, tko u ružičnjaku.